1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

Film o Potočarima u glavi Rolfa Karlinga

Rolf je 11. jula bio u Potočarima. Poslije Srebrenice ništa nije bilo kao prije: psihički je obolio i nikad se nije potpuno oporavio. Još jednom moram otići u Potočare, kaže ovaj ratni tv-snimatelj.

"U kampu sa oko 200 holandskih vojnika u Potočarima vladao je potpuni metež. Hiljade muškaraca, žena, djece i staraca bilo je zbijeno poput sardina. Skoro da nije bilo medicinske pomoći, hrane, vode…Trajali su pregovori sa Ratkom Mladićem. Najednom je rečeno da će po muškarce doći kamioni. Svi smo znali da te ljude više nećemo vidjeti", sjeća se Rolf Karling tog vrelog 11. dana mjeseca jula 1995. Dok je pričao njegove smeđe, duboko usađene oči, isijavale su rasijanost, a vrhovima prstiju je udarao čas po sopstvenoj nozi koja se klatila, a čas po rukohvatu stolice i kao da je tragao za nekim čudnim usporenim i neuravnoteženim ritmom.

NO FLASH Vergangenheitsbewältigung Gedenkstätte an das Massaker von Srebrenica Bosnien

Rolf Karling se jednog dana, kako kaže, mora vratiti u Potočare

Rolf je u Srebrenicu došao kao snimatelj jedne holandske medijske agencije. Prije toga je, sa kamerom na ramenu, snimajući ratove na Balkanu 90-ih godina obišao Osijek, Vukovar, Sarajevo, Tuzlu… Ono što je doživio danas posmatra kao prokletstvo svog dobro plaćenog posla, jer je doživljaj iz Potočara iz temelja promijenio njegov život.

"Sve je podsjećalo na transport Jevreja na istok"

"Kada imaš istoriju poput njemačke i posmatraš tu situaciju tačno vidiš šta se dešava i znaš da te ljude nećeš više vidjeti žive. Gledaš kako ljude kao stoku utovaraju na kamione i onda ti se vraćaju slike njemačkog transporta Jevreja na istok i stvaranja novog životnog prostora. Odjednom si dio tih dešavanja i masovnih ubistava, a ne možeš ništa uraditi protiv toga. Kasnije se moraš boriti s tim", nastavlja Rolf svoju priču o srebreničkom infernu.

Rolf je bio svjestan šta će se dogoditi i u diskusiji sa holandskim "plavim šljemovima" je insistirao na tome da se ti ljudi ne smiju izručiti. No, do generala Thomasa Karremansa se nije moglo doći u tim trenucima. On misli da je izručenje Srebreničana bio postupak utemeljen na strahu za sopstveni život. I to što je poslije isti taj general odlikovan, smatra on, velika je sramota.

"Ja mislim da bi mene to odlikovanje, kada bi mi ga kao generalu Karremansu stavili oko vrata, ugušilo. To nikako ne ide. On je tada morao zahtjevati od NATO-a da napadne", govori Karling rezignirano.

"Benzin u Holandiji je poskupio za oko dva centa"

Tog 11. jula se još mnogo toga dogodilo u životu Rolfa Karlinga. Napustio je Srebrenicu i imao je sreću da se isti dan ukrca u vojni transporter za Holandiju, koji je sletio u vojnu bazu blizu Den Haga. Sjeo je u taksi i krenuo ka svom amsterdamskom stanu.

Rolf Karling

Rolf Karling koji dijeli voće, povrće i druge namirnice onima koji nemaju šta da jedu

"Kada sam ušao u taksi vozač mi je pričao o svom problemu. Mučilo ga je to što je gorivo poskupilo za oko dva centa. Rekao sam mu da zaustavi auto. Bacio sam mu 10 guldena i izašao na ulicu. I tu sam već bio gotov", prisjeća se on.

Nakon toga su uslijedile dvije godine potpunog psihičkog kolapsa kamermana Karlinga. Proveo ih je zatvoren u svome stanu. Više nije, kako kaže, mogao naći zajednički jezik sa vanjskim svijetom. Na insistiranje prijateljice je, nakon više od dvije godina, zatražio profesionalnu pomoć psihijatra. Holandski ljekar ga je uspio vratiti u život koji je postao posve drugačiji.

"Terapija je trajala više od godinu dana i ja sada samo funkcionišem", opisuje on svoje sadašnje stanje.

Rolfov povratak u život

Kameramann Rolf Karling

Sjedište inicijative "Građani građanima" u Duisburgu

Iz Amsterdama se na nagovor sestre vratio u Duisburg, gdje je njegovao svog bolesnog oca. Bio je nezaposlen. Kasnije se uspio zaposliti i radio je samo noćne smjene. Potom je ponovo četiri godine bio bez posla.

"Kada ništa ne radiš postoji opasnost da trauma ponovo izroni. Međutim, vidio sam da ima i slabijih od mene. Posudio sam od sestre 10.000 eura i kupio kombi sa kojim sam iz supermarketa počeo sakupljati hranu koju oni bacaju iako je ona i dalje upotrebljiva. Mi to sakupljamo, sortiramo i dijelimo. Danas imamo četiri vozila. Jedno od njih je i pokretna ambulanta koja se brine za ovisnike o alkoholu i narkoticima", pojašnjava Karling strukturu udruženja "Građani za građane" ("Bürger für Bürger") koje je osnovao 2007. godine.

U ovom udruženju danas radi 25 volontera. Oni sedmično osiguravaju i dijele hranu za 3.000 do 5.000 ljudi u nevolji. Među njima je najviše Roma iz Bugarske i Rumunije, a ima i Nijemaca, Rusa, Čečena… Udruženje "Građani za građane" trenutno ima puno posla i trebalo bi mu, kaže Rolf, duplo više volontera. Danas se on aktivno bavi i borbom za prava Roma i azilanata u Njemačkoj.

"Moram se vratiti Potočare"

Slike iz Potočara još uvijek proganjanju bivšeg kamermana

Slike iz Potočara još uvijek proganjanju bivšeg kamermana

Danas 53-godišnji Rolf još uvijek čuva kameru sa kojom je snimao ratove na Balkanu. U Srebrenici je ovaj svršeni student Fakulteta za film i televiziju u Münchenu posljednji put gledao kroz objektiv svoje kamere. Dio njegovog svakodnevnog imidža je maskirna jakna koju je dobio od jednog holandskog vojnika u Srebrenici. Od nje se nikada ne odvaja i ona mu je, kako kaže, neka vrsta amajlije.

Mora se, veli, još jednom vratiti u Potočare, na mjesto na kome su počeli njegovi problemi. On misli da će tim činom uspjeti pronaći bilo kakvu formu duševnog mira. Nekadašnjem dobro plaćenom i školovanom kamermanu ostao je još samo film koji stalno vrti u glavi.

"Film u mojoj glavi se stalno ponavlja. Noću kada se probudim vidim lica žrtava koje vrište. Te slike nikada ne nestaju", završava Rolf svoju priču o Srebrenici sa kojom mora nastaviti život.