Evropsko vijece/Sud za ljudska prava

Tako je to u životu. Ono što u teoriji dobro zvuci, u praksi se pokaže kao težak i komplikovan poduhvat. Odluku 45 evropskih zemalja, koje su se obavezale da ce poštovati ljudska prava i da ce najvecu sudsku instancu prepustiti nadnacionalnoj ustanovi zasigurno treba pozdraviti. Ali, ni Stalni sud za ljudska prava nije u stanju da riješi istinske probleme. S jedne strane raste broj tužbi, što treba pozdraviti. Jer to ne pokazuje samo da su Evropljani prihvatili ovu zajednicku instituciju, vec i da oni, istrajnije nego ikada ranije, rade na provedbi svojih ljudskih prava. S druge strane broj tužbi toliko je veliki da bi to moglo postati kobno za Stalni sud za ljudska prava u Strazburu. Ako je po osnivanju ovaj sud imao posla sa nekoliko stotina tužbi godišnje, samo u proteklu godinu dana, na njegovu adresu stiglo je 30.000 tužbi.

Od 1997-e godine sudije ovog suda stalno zasjedaju, što je dovelo do ubrzavanja sudskih procesa. Ukoliko broj tužbi medjutim bude rastao, morace se povecavati i broj zaposlenih.

Samo sa novcem nije moguce riješiti ni drugi problem. Tužbe ne stižu iz regiona, u kojima su najviše ugrožena ljudska prava poput Moldavije i Cecenije. Na nivou ministara vanjskih poslova EU je doduše dogovoreno da se za takve zemlje imenuje glavni tužitelj, kao što je, na primjeru Haškog tribunala Carla del Ponte ovlaštena za bišu Jugoslaviju i Ceceniju. No, da li ce glavni tužitelj biti osnovan i pri Sudu za ljudska prava u Strazburu, veoma je upitno. I konacno treci problem. Odluke Suda u Strazburu su obavezujuce za clanove Vijeca Evrope, ali ne postoje nacini ni sredstva da se države obavežu na njihovu provedbu. To prije svega koristi Turska. 200 presuda ona još nije pretvorila u djelo. Apele iz Strazburga nije teško ignorisati. Zato što zapravo ne prijete nikakve posljedice. I zato što su svi pokušaji prijetnji sankcijama propali.