„Evropa danas“

Između propagande i biznisa

Za medije kažu da su četvrta snaga jedne države, odmah iza parlamenta, pravne i izvršne vlasti. Mediji su ti koji su često preuzimali ulogu posrednika između države i građana, između vlade i naroda i na taj način obavljali važnu kontrolu i informativnu funkciju. Zbog toga je sloboda medija tako važna tema. Jedna nedavno objavljena studija govori o stanju medija u južnoj i jugoistočnoj Evropi. Studiju je izradila njemačka novinska orgtanizacija „Netzwerk recherche“, a studija je predstavljena u Berlinu.

Studija se diferencirano bavi svakom pojedinačnom zemljom jugoistočne, srednjeistočne i istočne Evrope. U studiji se navodi da zapadnim novinarima fali jedan diferencirani pogled i da ima puno klišea oko definicije sloboda i odnosa u post socijalističkim zemljama. Christian Mihr iz Netzwerk fur Osteuropa-Berichterstattung, smatra da kod pravilnog razumijevanja ne pomažu mnogo rang liste koje prave organizacije poput Reportera bez granica ili Fondacije Bertelsmann.

«Želim staviti akcent na pojam slobode i na takva rangiranja kako bi se izazvalo određeno razmišljanje o tome da je medijska sloboda složenija nego obična raniranja. Ne radi se o tome da se uzme na zub neka organizacija poput Reportera bez granica, nego da se takvi sistemi rangiranja kritički posmatraju koji obično razlike stavljaju na isti nivo.»

U studiji se predlaže da se pojam slobode ne posmatra tako centralistički, nego umjesto toga da se akcent stavi na nezavisnost. Tako se naprimjer u ruskoj javnosti u isti koš stavljaju ruske slobode sa haosom i anarhijom. Stalno se čuje prigovor: Kada novinari pričaju o novinskim slobodama, onda ne misle na fundirana istraživanja, nego na navode i kompromitiranje. O tome bivša dopisnica Nove gazete u Čečeniji Mainat Abdulajeva kaže:

«Pod pojmom sloboda ne smatram haos i anarhiju nego istinsku nezavisnost, pravo na izvještavanje o istini».

Prema studiji, kada se radi o nezavisnosti ili zavisnosti medija u njihovom izvještavanju, moglo bi se mnogo preciznije izmjeriti kakvo je stvarno stanje medijskih sloboda. Radi se, naprimjer, o pitanjima poput prikrivenog reklamiranja, uticajima politike i privrede, kao i o tome da se o određenim temamam poput korupcije ne izvještava. Ta konkretna pitanja olakšavaju diskusiju o stvarnoj ulozi medija. Tu se sami novinari pitaju, smatra autorica studije Simone Schlindwein:

«Zadatak je novinara da sami uspostave mehanizme kojima će regulisati etičke kodekse i etički konsenzus o tome šta ide a šta ne, šta se smije a šta se ne smije.»

U diskusiji će od velike pomoći biti dijalog sa zapadnim medijima. Trebalo bi biti i u interesu EU da se i u zemljama poput Rusije, Bjelorusije, Ukrajine ili Gruzije izgradi jako civilno društvo.

Ali za novinare iz tih zemalja važe striktna vizna pravila. Marieluise Beck, ekspert za JI Evropu i poslanica u Bundestagu smatra da je to kontraprodutivno i da se to mora promijeniti:

«Politika mora srušiti taj zid viznih pravila, kako bi takva vrsta rada uopšte bila moguća».

EU i Bliski istok

Prisustva EU na Bliskom istoku ne manjka. Blisko-istočni kvartet je ponovo oživljen, na graničnom prelazu Rafah između palestinskih oblasti i Egipta se vijori zastava EU. U palestinskim oblastima policajci EU obučavaju lokalne snage. U najnovijoj mirovnoj misiji

UNIFIL-a u Libanu, zastupljene su mnoge zemlje članice EU. EU godinama finansira izgradnju ulica, vodovodnih mreža i izdvaja novac za plate uposlenih u upravama u palestinskim oblastima. Uprkos svemu tome, EU je na Bliskom istoku teško biti mirovnjak ili je uopšte tako doživjeti.

Evropska vanjska politika-za mnoge na Bliskom istoku to ne zvuči dobro. Predsjednik Evropskog parlamenta Hans Gert Petering je nedavno u ime EU boravio na Bliskom istoku kako bi razgovarao sa Izraelcima i Palestincima. U izraelskom Knesetu govorio je skoro pred praznom salom. Palestinski predsjednik Mahmud Abas ga je primio kratko ali ljubazno. Skoro u isto vrijeme u Berlinu je zasjedao bliskoitsočni kvartet. Libanski profesor sa Instituta za politiku u Parizu Jozef Baut kaže:

"Kako bi se slika Evropljana korigovala u očima arapskog svijeta trebaju nam mnogo jasniji i transparentniji politički akteri u Evropi. "

Planirana funkcija ministra vanjskih poslova EU ovdje bi mogla da bude od pomoći, tako što bi ubuduće Evropa mogla i na Bliskom istoku da govori jednim glasom. Ali, za tako nešto potrebno je usvajanje Evropskog ustava. Pa ipak ni tada nije sigurno da će zajednički nastup spolja zaista biti zajednički. Pozicije mnogih članica EU u odnosu na Bliski istok su veoma različite.

Rolf Mützenich, poslanik SPD-a i sef odbora za Bliski istok u Bundestagu smatra da prilikom saglasnosti sa Vašingtonom u Blisko istočnom kvartetu jedno ne smije da se zaboravi: odlučujuće za EU je jasna i nedvosmislena pozicija, a to je kod 27 država članica prilično teško:

"Najbolja imidž kampanja je da se ima inicijativa i hrabrost da se radi na pojedinim spornim mjestima. I važno je da onaj ko pokuša ne gleda na stvari crno-bijelo. Vjerujem da će tada imidž EU biti bolji, nego što je sada kada se na EU gleda možda kao na produženu ruku određenih interesa."

Ekspert za Bliski istok Jozef Baut ima jedan sasvim pragmatičan predlog: ako vanjska politika EU ostane tako komplikovana kao što je danas, zašto u Briselu ne objasne onima na Bliskom istoku koji donose odluke, kako funkcioniše politički sistem u EU. Nešto kao evropska nastava za političare sa Bliskog istoka.

Nijemci u Belgiji-dobro zaštićena manjina

U Belgiji, zemlji sa dvije jezičke grupe, francuskim na jugu i holandskim na sjeveru zemlje njemači jezik je također primjetan, u ovom slučaju na istoku u pogračničnom području sa Njemačkom. U region sa glavnim gradom Ojpenom u blizini Ahena, razvio se specifičan njemačko-belgijski osjećaj.

Waltraud Sistermann je novine u svojoj prodavnici poredala tako da su njemačke uvijek na vrhu. U njenu prodavnicu dolez i turisti iz susjedne Valonske oblasti, koji bi rado pročitali novine na francuskom jeziku. Ukoliko ih žele, moraće ih potražiti u donjim policama.

„Ovdje se uglavnom govori njemački i francuski jezik, što znači da se novine na ova dva jezika i najviše čitaju“.

U devet mjesta uz granicu Njemačke sa Belgijom i sa oko 73.000 stanovnika što je manje od jedan posto od ukupnog broja stanovništva Belgije, govori se uglavnom njemački jezik. Regija formalno pripada provinciji Lijež ali je zajednica njemačkog govornog područja autonomna i funkcioniše kao samostalna savezna zemlja. Nastava se odvija na njemačkom, u prodavnicama se govori njemački,a navečer se gledaju programi njemačkih televizija.

Vlastite novine na njemačkom jeziku također postoje i zovu se „Grenz-Echo“. Ove novine naravno pišu o Bundesligi a postoji i udruženje najvijača fudbalskog kluba „Šalke 04“. Glavni i odgovorni utrednik ovog lista Žerard Kremer smatra da u ovom listu nema dovoljno vijesti iz Njemačke.

„Ljudi žele saznati šta se dešava u Anderlechtu ili manjim fudbalskim klubovima i za to čitaju „Grenz-Echo“. Ovo nisu klasične novine, jer mi imamo i zadatak da Belgiju priobližimo ljudima.Mi smo tako reći jedan miks i smatram da je to pozitivno. Ne samo jezički nego i kada je riječ o mentalitetu. Kulturološki gledano, mi smo Nijemci, ali kultura je samo jedan aspekt“.

To je veoma važno i za obične građane. Mnogi su aktivni u različitim grupama, a onaj ko voli odlazak u kino, tamo će pogledati film sinhronizovan na njemački jezik. Njemački jezik se upotrebljava u vladi koja je smještena u centru Ojpena.

“Smatramo da smo najzaštićenija manjina u Evropi”, kaže Bernd Gentges zamjenik premijera koji je pored ostalog zadužen i za integraciju stranaca. “Kada je o integraciji riječ, tu nema aktunih problema“, kaže Gentges. Većina, otprilike 10.000 je iz Njemačke i ovdje su došli zbog manjih poreza i mogućnosti da jeftinije sagrade kuću. Mnogi svakodnevno na posao odlaze u Achen koji je od Ojpena udaljen 17 kilometara. Tu je i mnogo domaćeg stanovništva koje je zaposleno u Njemačkoj ili Luksemburgu. Skoro svaki četvrti stanovnik ove regije radi u inostranstvu.

„Prednost je što se time pojačava kupovna moć ljudi. Međutim, šteta je što mnogi visoko kvalifikovani rade u Luksemburgu za kojim se automatski ovdje pojavljuje manjak”.