"Evropa danas"

Sve više Hrvata protiv ulaska Hrvatske u EU

Do prije tri godine oduševljenje EU u Hrvatskoj je bilo veoma veliko. Između 70 i 80 posto građana je zagovaralo ulazak u EU. Međutim, sada ih je još samo 43 posto. Oduševljenje je prestalo porije godinu dana kada je brisel zbog ne izručenja u Hag Generala Gotivine obustavio pregovore o pristupanju. Pored toga, jedan od razloga je i loša inoformativna politika o EU

„ESK“ je preduzeće koje već 36 godina proizvodi radijatore. Prvo u Titovoj Jugoslaviji, trenutno u Hrvatskoj i vjerovatno uskoro u EU. Prema željama hrvatske vlade, ova Balkanska zemlja bi za tri godine trebala postati članica EU. U tom slučaju bi kod ovog preduzeća moglo doći do promjena. „ ESK“ trenutno zapošljava šest radnika. Radijati ovog preduzeća se ugrađuju prije svih u vagonima putničkih vozova i specijalnim vozilima. Vlasnik, Stjepan Kunić, kaže da ne može proizvoditi veće serije jer mu je za neophodne investicije potreban novac. Mnogi njegovi sunarodnjaci ne znaju šta ih tačno očekuje kada Hrvatske postane članica EU:

„ S jedne strane se bojim se konkurencije evropskih proizvođača koji rade pod mnogo boljim uslovima rada nego što mi radimo,a s druge strane vidim prošireno tržište. Konstantno radimo za Sloveniju, za slovenske željeznice, kao što smo radili dok je Slovenija bila u bivšoj Jugoslaviji“.

Susjedna Slovenija je već više od dvije godine članica EU. Početkom naredne godine, platežno sredstvo u ovoj, novoj članici EU, biće euro. Kunić je sa svojom firmom radio i u drugim vremenima, vremenima kojih se dobro sjeća.

To je bilo dosta neugodno, ali se kasnije isplatilo.Kunić svoje radijatore u međuvremenu prodaje u Njemačkoj i Austriji. Raspad Jugoslavije je Kuniću donio i određene prednosti kao što je recimo početak uvođenja standarda EU. Kod carina su neke stvario postale jednostavnije, a organizacija transporta funkcioniše mnogo bolje.

Ulazak u EU u Hrvatskoj se različito tumači. Krivac za to je informativna politika, smatra zagrebački politolog, Marjana Grbeša.

„Trenutno su u javnom mnjenju prisutne pogrešne infirmacije i pogrešne interpretacije o EU“.

Do prije tri godine je između 70 i 80 posto Hrvata bilo za ulazak njihove zemlje u EU. Podrška je počela izostajati kada su prije godinu dana odloženi pregovori o pristupu. Brisel je istrajavao u svom zahtjevu da se u Haški tribunal isporuči general Gotovina.

Trenutno 43 posto Hrvata podržava ulazak u EU. 49, dakle znatno više je protiv. Hrvatski premijer Ivo Sanader kaže da ga to ne uznemirava. On Hrvatima ne želi objašnjavati svaki načinjeni korak i kaže da je sasvim normalno da vlada ide naprijed u odnosu na stanovništvo. I Sam Sanader se zalaže za referendum o ulasku njegove zemlje u EU i zna da su do tada neophodne daleko bolje informacije. U Zagrebu će za nekoliko dana biti otvoren informativni ured Evropske komisije./Gerwald Herter/

ZA BiH Hrvatska je nabolji učitelj

Gledajući iz ugla građanina čija je zemlja tek samo potencijalni kandidat za pridruživanje Evropskoj uniji, ova me superdržava sve više asocira na fatalno privlačnu ljepoticu: neodoljiva je u svakom pogledu, ali tek kada joj se uvučeš pod kožu postaneš svestan da fatalna ljepota ima visku cijenu održavanja.

Prosječni građanin Bosne i Hercegovine (a možda i ogromna većina), primjerice, nemaju pojma da pridruživanje njihove zemlje Evropskoj uniji ima cijenu koju, kada jednoga dana u Sarajevo stigne faktura, neće platiti državna vlada, predsjedništvo ili parlament. Ove institucije će obaviti samo samo poslove knjigovođe, a račun će platiti poreski obveznici.

U susjednoj Hrvatskoj, na primjer, predznanja o cijeni koštanja evropeizacije su donedavno bila slična. Većina građana, naime, nije ni slutila da ulazak u Evropsku uniju treba platiti iz vlastitog džepa iz vlastitoga džepa. Danas, međutim, nije tako. Većina potrošača svakodnevnih životnih namirnica, a o luksuzu da i ne govorimo, svakim danom sve više uviđa da u povećanjima cijena makar po neka kuna odlazi i i u kasu za evropeizaciju.

Tako će prosječno hrvatsko domaćinstvo za koju godinu struju plaćati u prosjeku 25 kuna (ili oko 3,5 eura) po megavatu skuplje samo po osnovu takozvanih trošarina koje će ova zemlja morati obračunavati na temelju evropskih direktiva o usklađivanju cijena energije. Pojednostavljeno rečeno, trošarina je vrsta posebnog fonda iz kojeg će Hrvatska plaćati svoje buduće članstvo u Evropskoj uniji, a obračun ove obavezujuće pristojbe je proporcionalan veličini zemlje, broju stanovnika i godišnjem bruto društvenom proizvodu. Trošarine, međutim, nisu jedini izvor financiranja gigantskog birokratskog aparata u Briselu, Luksemburgu, Strazburu i diljem svijeta. Dio prihoda koje članice ostvaruju prikupljanjem carina, takođe se uplaćuje na zajednički račun u Briselu odakle se, ne smije se zaboraviti, velike svote (po posebnoj metodologiji Evropske komisije) povratno investiraju i u razvoj zemalja-članica.

Za prosječnog građanina Hrvatske, evropska energetska direktiva pod brojem 96/2003 kojom se utvrđuju minimalne stope oporezivanja struje, nafte, plina i drugih energenata ne znači ništa. Za pravu suštinu takve briselske odluke doznat će tek kada im na kućnu adresu počnu pristizati obračuni po novim cijenama, na šta se neće čekati još zadugo, jer njihova vlada planira utiskati Hrvatsku u EU prije 2009. godine.

Prema sadašnjem stanju duha u Briselu i većini evropskih prijestolnica, proevropska politika službenog Zagreba ima snažnu podršku. U ovom času, međutim, i jedna i druga pregovaračka strana zaboravljaju da do zastoja ili odgode ulaska Hrvatske u EU mogu dovesti jedino građani koji bi zbog sve većih nameta, na referendumu o pridruživanju mogli zaokružiti „ne Evropskoj uniji. Tako su već po nekoliko puta uradili Norvežani i Švicarci.

Negativan ishod referenduma je moguće eliminirati jedino pravovremenom i istinitom komunikacijom vlasti s poreskim obveznicima, među kojima je broj euroskeptika u stalnom laganom porastu.

Na iskustvu euro-atlanstskih prilagođavanja najbližeg susjeda, Bosna i Hercegovina bi, ako želi biti po volji Evropske unije, mogla najviše naučiti. Pogotovo ako su evropske ambicije iskrene i ako se takav san želi ostvariti makar u narednih 15 godina./ Zekerijah Smajić/

Šta je i kako radi «Eurobarometar»

Do održavanja referenduma o prijedlogu novog evropskog ustava u Francuskoj i Holandiji prije godinu dana, Eurobarometar je važio kao relativno neobavezni test raspoloženja. Anketa «Eurobarometar» se obavlja svake dvije godine i najveće je ispitivanje javnog mnjenja na svijetu. Kako ona funkcioniše? Ko provodi anketu i kako se biraju pitanja?.

-Smatrate li da je dobro što je vaša zemlja članica EU?

-Mislite li da je vaša zemlja od tog članstva profitirala ?

-Znate li uopšte šta je Evropska Komisija?

To su standardna pitanja Evropskog barometra koje Evropska komisija objavljuje dva puta godišnje i to do 1973-će godine, kaže Majkl Bekap ispred Evropske komisije u Briselu:

«U pozadini svega je bila želja tadašnjih šest država članica da istovremeno obave istraživanja na istom uzorku ispitanika. To znači da je morao da se pronađe novi instrument kako bi se ispitala mišljenja ne samo u jednoj zemlji. Zbog toga je razvijena nova metodologija kako bi to moglo da funkcioniše».

U Evropskoj komisiji sada na tome radi mala desetočlana grupa. Takođe je ovlaštena i jedna firma koja vrši istraživanja. U svim državama članicama EU i u zemljama kandidatima, dakle Rumuniji, Bugarskoj, Hrvatskoj i Turskoj u određenom vremenskom periodu biće anketirano oko 30 000 ljudi koji će govoriti o svojim nadanjima, strahovanjima i svom mišljenju o EU i Evropi. To nije uvijek lak posao, kaže Žan Mihel Lebrun sa Institita za istraživanje javnog mnjenja.

«Imamo upitnike koji u svim zemljama moraju podjednako da budu razumljivi. Morali smo da uradimo upitnike na 44 jezika za 33 države. To je prilično komplikovano i ni u kom slučaju ne smijemo da napravimo grešku u prevodu. I sve to na kraju moramo još jednom da prekontrolišemo.»

U svakoj zemlji ispitanici će biti birani metodom slučajnog uzorka. Provodioci anketa će pokušati uvijek da pronađu ispitanika kod kuće. To takođe ne protiče uvijek bez problema, kaže Lebrun i dodaje:

«Postoji jedan izuzetak. U Švedskoj i Holandiji se ljudima prije toga obratimo pismima ili telefonom, jer ljudi tamo ne otvaraju vrata nepoznatim osobama. U tim zemljama imamo uvijek manji broj učesnika. Zbog toga smo sada to promijenili».

Za veliki Evropski barometar koji se objavljuje svakih šest mjeseci ispitivanje traje oko sat vremena. Komisija takođe svakog mjeseca naruči istraživanja o određenim temama. Rezultat utiče na Komisiju i politiku koju ona sporovodi.

Provođenje anketa plaća Evropska komisija. U prosjeku jedna anketa košta 15.000 eura. U klasičnom evropskom barometru ima ih 150. Ne vrijednuje se samo prosječno evropsko mišljenje već takođe i razlike između pojedinih država. Bekap kaže.

«Nijemci su do sada bili evropski šampioni pesimizma i loše ocjene kada je u pitanju budućnost njihove zemlje. Znanje o EU je relativno nedovoljno i među najlošijem u Evropi. Takođe i kada su u pitanju predrasude. Mnogi misle da se najviše novca daje za upravu, koja ne košta više nego recimo grad Keln».

Mihael Bekap u većini slučajeva nije iznenađen rezultatima. Oni odgovaraju uobičajenim medijskim izvještajima i izbornim navikama građana EU. Ali, kada je Evropska komisija željela da sazna koja država najviše ugrožava mir u svijetu, rezultati istraživanja su ipak bili iznenađujući.

«Irak i Izrael su bili na vrhu ljestvice. Rusija je također bila prilično izdvojena. Na drugoj strani za nas je bilo prilično smiješno što je u Velikoj Britaniji 18 odsto ispitanika mililo da EU predstavlja opasnost po mir u svijetu»./Ruth Reichstein/