EU ne može sebi da priušti Zapadni Balkan

Argumentacija Evropske komisije zvuči kao prosvetljenje: „Ili ćemo izvoziti stabilnost ili uvoziti nestabilnost", tako komesar za proširenje Johanes Han redovno sažima motivaciju EU da šestorim zemljama Zapadnog Balkana pruži jasnu pristupnu perspektivu. Ta perspektiva bi trebalo da bude podsticaj za demokratske i privredne reforme kao i za rješenja međudržavnih i unutardržavnih konflikata.

Ono što Evropska komisija prećutkuje jednako je važno: EU želi da suprotstavi nešto rastućem uticaju Rusije i Kine u regionu. Obje mame novcem i investicijama i, nasuprot EU, ne postavljaju neprijatna pitanja o stanju pravne države.

Ipak protiv punog članstva u dogledno vrijeme ne govori samo to što je šest zemalja daleko od ispunjavanja traženih „domaćih zadataka", već i temeljna dilema koja nema veze sa reformskim tempom na Balkanu.

EU je trenutno previše zabavljena sobom i nema snage za novu rundu proširenja. Već i samo pominjanje termina – Komisija je u slučaju Srbije i Crne Gore pomenula 2025. godinu – u mnogim evropskim prijestonicama izaziva paniku. I to iz dobrih razloga.

Pri poslednjim rundama proširenja su političke odluke zabašurile manjkavosti kandidata. Od Rumunije i Bugarske bi se, recimo, danas više tražilo prije nego što budu primljene. Ali kada neko jednom uđe u klub, protiv njega gotovo da nema mehanizama. On profitira od svih prednosti EU i ima pravo glasa – čak i kada se ne ponaša kako bi trebalo. Na primjeru vlasti u Poljskoj i Mađarskoj može se vidjeti koliko je Briselu teško da primora države članice na dobro vladanje.

Nacionalizam je možda najveći problem Balkana. Komisija se nada da bi se on zauzdao pristupanjem EU. Vjerovatnije je, međutim, da bi tada taj nacionalizam samo bio unutar umjesto van EU. Ishod bi bile blokade u Briselu, čak i veće nego danas.

Ne treba zaboraviti ogroman ekonomski jaz. Svih šest zemalja su privredno daleko ispod prosjeka EU čime bi postali neto-primaoci. Što je više primalaca, članstvo u EU postaje sve neprivlačnije za neto-davaoce. Solidarni princip je u suštini u redu, ali neravnoteža ne smije postati prevelika.

Puno članstvo i sloboda kretanja koja ide sa njim vjerovatno bi doveli do novog talasa iseljavanja sa Balkana ka bolje stojećim zemljama EU i njihovim razvijenim socijalnim sistemima. To je razumljivo iz perspektive iseljenika, ali bi samo pojačalo ksenofobiju na sjeveru kontinenta.

Šta je zaključak? EU ne može sebi da priušti Zapadni Balkan niti smije da ga prepusti uticaju Rusije i Kine. Cilj mora ostati tijesna veza, ali ne puno članstvo već partnerstvo slično onome sa državama sporazuma EFTA (Norveška, Švajcarska, Island i Lihtenštajn). To bi podrazumijevalo ekonomsku saradnju kao i mnogostruku podršku, ali ne i pravo glasa u pitanjima EU.

Vjerovatno mnogi šefovi država i vlada EU rezonuju slično, ali to ne izgovaraju glasno. Umjesto toga su se na samitu EU i Zapadnog Balkana ponovo čule stare fraze o tome kako će te države za par godina biti u klubu, ali da je sada još prerano. Iskreno bi bilo da obje strane govore o realnoj perspektivi sa konkretnim vremenskim horizontom.