Jasne i iskrene namjere EU

"Pastorčad kontinenta" - ovako su nedavno u jednom članku magazina Spiegel nazvane zemlje Zapadnog Balkana. U posljednje vrijeme se u njemačkim medijima često govori o tome da je Europska unija na Zapadnom Balkanu izgubila puno na privlačnosti. Je li ispravan taj dojam?

Moramo ovdje razlikovati između privlačnosti političkog vodstva ovih zemalja i atraktivnost Europske unije među stanovništvom u zemljama Zapadnog Balkana. Ako pogledamo stanovništvo ovih zemalja upravo je suprotno slučaj. Europska unija i dalje ostaje sasvim privlačan model. Dovoljno je ako samo pogledamo koliko radne snage dolazi i odlazi između balkanskih zemalja i zemalja Europske unije. I unatoč svim pokušajima kako Rusije tako i Turske da se tamo kulturološki etabliraju, kulurološke i druge ponude Europske unije ostaju i dalje veoma privlačne među stanovništvom. No naravno da ljudi na Balkanu primjećuju da europski ekonomski i socijalni model onako kako je njima sada predstavljen, dakle provođenje reformi i time stimuliranje privrednog rasta i inozemnih investicija, ne funkcionira uvijek tako dobro. Zato je ljudima na Balkanu dovoljan pogled na Grčku kako bi vidjeli da zemlja, koja je već 36 godina član Europske unije, ne profitira uvijek od tog modela.

A kako to vide političari na Zapadnom Balkanu?

Na političkoj razini je slika nešto difuznija i kompliciranija. Postoje naravno konkretni uspjesi. Primjer je Hrvatska koja je postala članica EU 2013. godine. Crna Gora veoma uspješno vodi pregovore sa EU i sada je postala članica NATO-a, prethodno je Albanija primljena u NATO. Dakle mi tamo u svakom slučaju vidimo u dijelovima regiona obrat ka zapadnim savezima, zapadnim organizacijama. U drugim regionima vidimo da postoje kolebanja. Ako se pogleda Srbija tu je i dalje taj problem da postoje različiti sporazumi sa Rusijom, i na vojnom području. K tomu političkom vodstvu Srbije nije sasvim jasno na koji način se želi upustiti u europsko-zapadni model ili možda želi biti između dva modela.   

Balkan dakle ostaje potencijalno krizno žarište u Europi unatoč jasno formuliranoj perspektivi prijema u EU?

Naravno mi imamo našu problematičnu djecu na Balkanu, zemlje poput BiH, Kosova i Makedonije. Sve zemlje, u kojima su bili konflikti, gdje još uvijek nije konačno odgovoreno na pitanje: "Kakvu državu želimo imati?". I tamo nažalost perspektiva europskih integracija još uvijek nija pokazala dovoljno dejstva, primjerice spojiti različite grupa u BiH koje će raditi skupa ili zemlju poput Makedonije dovesti na kurs provođenja reformi. 

Ono što je politički relevantno je sljedeće: Sada imamo probleme da zemlje članice Europske unije - poput primjerice Grčke prema Makedoniji, ali i uloga Hrvatske u regionu kao članice EU nisu uvijek pozitivne - djelomice ne agiraju u cilju smanjenja konflikta, već prije održavaju konflikte u životu. Utoliko privlačnost EU na političkoj razini sigurno još uvijek nije toliko jaka i mi ne vidimo veliku volju lidera za provođenjem tih političkih reformi, dakle liberalizacije društva, jačanja građanskih prava ili općenito uspostavljanje više pluralizma. I potpuno odlučujuću ulogu kada je riječ o političkim elitama imaju borba protiv korupcije i pravna država. Tu se sigurno mora još mnogo toga uraditi.

Dakle cjelokupno gledano riječ je o jednoj pomiješanoj slici. Sva ispitivanja javnog mnijenja potvrđuju sljedeće: Stanovništvo smatra da je model, kojeg mi u Zapadnoj Europi i u EU najvećim dijelom živimo, veoma privlačan. No istodobno oni vide da je upitno da li taj model tako koristi i njima. 
 

A kako je na drugoj strani? Čini se da EU geopolitički i strateški značaj balkanskog regiona procjenjuje sada važnijim nego prije deset godina. Pri tome je riječ prije svega o direktnom utjecaju Rusije i Turske. Kako Vi vidite taj razvoj? Je li Balkan, kako se često tvrdi, "otvoreno krilo" Europske unije? 

U neposrednom susjedstvu EU postoji naravno samo jedno područje koje ima potpuno jasnu EU-perspektivu i gdje Europska unija također može nešto postići. To je Balkan. Da li je to "otvoreno krilo" može se gledati različito. Ja osobno ne pretpostavljam da je to tako veliko otvoreno krilo, već to je prije europski region koji se - ako bude zapostavljen - može pretvoriti u otvoreno krilo. No Balkan ne predstavlja veliki rizik za Europsku uniju. On možda predstavlja rizik u smislu da će biti dodatne migracije sa Zapadnog Balkana u Europsku uniju sa kojom se mora nositi. Balkan bi se mogao ponovo pretvoriti u leglo organiziranog kriminala, kao što je to bio prije otprilike 15 godina. I neke balkanske zemlje bi se mogle razviti u zemlje sigurnosnog rizika, primjerice bliskom suradnjom ruske vojske sa srbijanskom armijom. I brojni ljudi također govore o tome da bi se mogao razviti u mjesto gdje se povlače neki koji se vraćaju sa ratišta na Bliskom istoku. Sve to su naravno prijeteći scenariji koji su sasvim slični onome što ima i sama Europska unija, dakle to nije nešto što je posebno obilježje Balkana. Ali "otvoreno krilo" smatram previše dramatičnim. Prije je to otvoreni zadatak koji Europska unija može svladati i gdje ona ima izglede za uspjeh.    

Možemo li poći od toga da EU uopće ima iskrene namjere kada je riječ o perspektivi prijema u Uniju ovih zemalja? Jer godinama je stanovništvo EU veoma skeptično kada je riječ o članstvu balkanskih zemalja.

Europska unija ima sasvim jasne iskrene namjere kada je riječ o perspektivi prijema balkanskih zemalja. Međutim u institucijama EU i u brojnim zemljama članicama postoje opravdane brige da bi se sa tim zemljama u EU mogli uvesti konflikti u prevelikoj mjeri. Niko ne želi još jedan Cipar i također ne ponašanja, kakva trenutno vidimo u ovom regionu, kao primjerice ponašanje Hrvatske prema zemljama regiona koje nisu članice EU. Riječ je potpuno konkretno o tome da politički problemi 19. i 20. stoljeća u ovim zemljama zaista moraju dugoročno biti riješeni. Uspostaviti privrednu, ekonomsku, socijalnu i prihvatljivu socijalnu perspektivu za zemlje Zapadnog Balkana nije prevashodan problem za EU. Mi govorimo o manje od 20 miliona stanovnika, to je skupa kao jedna manja i srednje velika nova članica za sve zemlje EU.

Očito ima još mnogo toga što se treba uraditi? Što očekujete od Samita u Trstu? Šta bi sada moralo biti urađeno da bi se konačno krenulo naprijed?

Vrlo je važno da se još jednom na najvišem nivou, sada i sa francuskim predsjednikom Macronom, sa Merkelovom, sa šefovima država i vlada iz regiona, pošalje signal o spremnosti da se surađuje. Signal, koji bi trebao biti poslan iz Trsta, je: Zapadni Balkan pripada Europskoj uniji. Mi sada pokušavamo pokrenuti naprijed ono što je posljednjih godina ostalo po strani kada je EU i sama bila u krizi. To znači, idemo preko čisto ugovornih stvari, preko ugovora o trgovini, sporazuma o pridruživanju, preko političke stabilnosti u područje gdje mi sada to priključenje EU moramo ubrzati.

Šta su težišta Samita?

To je jasno ekonomski razvoj. Italijani, kao domaćini, organiziraju ekonomski forum sa malim i srednjim preduzećima sa Balkana. I Nijemci rade slične stvari. Oni su već pokrenuli inicijativu za kupovinu kako bi njemačka industrija kupovala proizvode sa Balkana. Ovo područje mora biti podržano konkretnim jamstvima i financijskim instrumentima. Drugo težište su konkretne mjere protiv korupcije, organiziranog kriminala i sive ekonomije. Važna tema će sigurno biti bilateralni konflikti u regionu. I tu postoji veliki zadatak da se zemlje članice EU bolje povežu. Ono što se sada dešava u graničnom sporu između Slovenije i Hrvatske je samo jedan primjer i upravo ono od čega Brisel strahuje. Ovdje su dvije balkanske države, dvije bivše jugoslovenske zemlje, dospjele u konflikt koji prijeti da blokira i druge države. I važan signal je svakako pitanje gdje će se održati naredni samit 2018. godine. Bio je naime planiran ciklus od 2014. do 2018. godine do 100. godišnjice od kraja Prvog svjetskog rata. A kako stvari stoje on će biti održan u Velikoj Britaniji i ovdje se naravno radi o pitanju: kako će se Velika Britanija pozicionirati kako bi se mir i mirovni ugovori u regionu i dalje garantirali.

Tobias Flessenkemper je šef balkanskog projekta na Institutu CIFE u Nizzi i član BiEPAG (Balkans in Europe Policy Advisory Group).