1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Erdoganova definicija demokratije

Betina Klajn1. august 2016

Nakon demonstracija 40.000 Turaka u Kelnu, koje su protekle bez izgreda i nasilja, u Njemačkoj se osjeća olakšanje. No, mnoge je naljutilo pozivanje na uvođenje smrtne kazne. Šta o svemu misli Lale Akgun iz SPD-a.

https://p.dw.com/p/1JZdv
Deutschland Pro-Erdogan-Demonstration in Köln
Foto: picture-alliance/dpa/O. Berg

Betina Klajn: Gospođo Akgun, Vi ste u međuvremenu preživjeli mnoge ali i učestvovali u mnogim demonstracijama u Kelnu. Ove jučerašnje ste pratili s distance. Kako su one djelovale na Vas?

Lale Akgun: Danima već slušam o ovim demonstracijama jer su televizijske stanice, kako u Turskoj tako i u Njemačkoj, ali i generalni konzulat, intenzvino mobilisali ljude da izađu na njih. Pod motom 'Uzmi zastavu i dođi u Keln' organizatori su pokušali izvesti što više ljudi na ulicu. Jeste da je Unija evropskih turskih demokrata UETD , koja je praktično ogranak Erdoganove AKP u Njemačkoj, organizovala ovaj događaj, ali je učešća u njemu uzelo i više od stotinu različitih udruženja.

Zaključak koji mogu da izvučem iz svega je sljedeći: Iako teoretski imamo 4 miliona ljudi, porijeklom iz Turske - jer mobilizovani su Turci iz Belgije, Holandije i Francuske, na demonstracijama se pojavilo 40.000 ljudi. To jeste s jedne strane uspjeh za AKP a s druge strane i nije, jer jednog moramo biti svjesni a to je da su ljudi u principu organizovano dovedeni u Keln. Prije svih DITIB (Tursko-islamska unija za religiju), ali i druge islamske organizacije su pozvale svoje pristalice da dođu. Stoga se mora jasno diferencirati: da li je zaista Erdogan toliko popularan među njemačkim Turcima ili ima bazu, kojom se upravlja iz Turske.

"Ni govora o demokratiji"

30, 40 hiljada demonstranata ipak nije malo. Tako velike demonstracije ne viđamo baš tako često u Njemačkoj. S obzirom da demonstranti koji podržavaju Erdogana sebe vide kao pro-demokratski orjentisane demonstrante, stoga bih vas rado još jednom pitala, gospođo Akgun, sljedeće: naime, mi ovdje već nedjeljama govorimo kako Erdogan uz pomoć demokratije pokušava da uništi demokratiju; je li mi nešto ovdje pogrešno shvatamo?

Lale Akgün
Lale AkgunFoto: picture alliance/dpa/D. Reinhardt

Ne. Mi to dobro razumijemo. Od neuspjelog puča prije deset dana, Erdogan deklariše svoju borbu protiv demokratije kao borbu za demokratiju. On je pozvao ljude da izađu na ulice, i od tog dana on je mišljenja da su sve njegove pristalice, koje su izašle na ulice, borci za demokratiju. To je naravno nova definicija demokratije. I na to tako treba gledati.

Ali Erdoganovi protivnici se osjećaju ovdje u Njemačkoj progonjeni od svojih zemljaka. Kritikuje se i njemački način izvještavanja, zbog toga što mi ove demonstrante ne nazivamo pro-demokratskim već pro-Erdoganovim demonstrantima i što pravimo razliku.

Da, naravno. Kakvi su to demokrati koji čak i ovdje u Njemačkoj vrijeđaju i progone neistomišljenike. Nema tu ni govora o demokratiji. To je sada samo nova etiketa. I Erdogan želi da, što je zapravo opasno, da pod tom etiketom - 'ja sam za demokratiju' - pokuša sve više ograničiti prava. A to će za njega odraditi njegovi predstavnici i pristalice ovdje u Njemačkoj, jer je to naredio veliki vođa.

Uvijek iznova se čuju kritike na račun Njemačke i na račun njemačke integracione politike. Mnogi, pa čak i kritičari Erdogana, kažu: u jednoj mjeri sami sebi možete pripisati to što mnoge Turkinje i mnogi Turci u Erdoganu vide svog predsjednika a na u Joahimu Gauku. Jer, mnogi u Turskoj vide svoju domovinu koju ovdje nemaju ili barem smatraju da je nemaju. Dijelite li ovo mišljenje?

To je hipoteza. Ja želim ponovo da jedan drugi aspekt stavim u prvi plan. Naime, u Njemačkoj se integraciona politika godinama, decenijama odvija preko određenih udruženja. Govori se kako se ljudima može prići samo preko ovih udruženja. I upravo su to udruženja koja u ovom trenutku podržavaju Erdogana. Meni se tu odmah nameće pitanje: nismo li u integracionoj politici uvijek podržavali pogrešne i uvijek se vide samo oni koji nisu integrisani, pristalice Erdogana, umjesto da se pogleda ogromna masa normalnih ljudi koji niti idu u ta udruženja, niti im je potrebna pomoć u integraciji jer su već integrisani.

Ali bilo je pokušaja da se putem Islamske konferencije u dijalog sa njemačkim vlastima uključe i predstavnici Turaka, koji nisu u udruženjima. Da li je taj pokušaj po Vašem mišljenju propao?

Molim Vas lijepo, tu se radilo o sedam, osam ili deset ljudi od ukupno 3 miliona, koliko ih živi u Njemačkoj. To što su oni na toj konferenciji učestvovali i bili alibi ništa ne mijenja na stvari da smo stalno bili upućeni na one, koji svoju domovinu vide u Turskoj. Zanimljivo je bilo da je tokom demonstracija odsvirana i njemačka himna i da su držani transparenti na njemačkom jeziku. Bio je to trijumf suvereniteta jednog naroda, trijumf povezanosti i zbijanja redova što su demonstrirale dame, koje očito nisu pisale te transparente. Drugim riječima, iza svega stoje upravo ova udruženja, koja su već godinama u kontaktu sa njemačkim institucijama i vlastima i koja sebi umišljaju da znaju kako da Nijemce drže u dobrom raspoloženju. To mi samo govori da se moramo usredsrediti na one, koji su odavno integrisani u njemačko društvo. Mislim da njima moramo dati osjećaj da su ovdje u Njemačkoj kod kuće, umjesto da smo permanentno sa onima, koji pokazuju da se stotinu godina može živjeti u Njemačkoj pa ipak drugu zemlju osjećati svojom kućom.

Lale Akgun je političarka njemačkog SPD-a turskog porijekla.