Erdogan reagira iz straha

„Godinu dana nakon Gezi protesta demonstranti žele Turskoj dodati 'nove mrtve, novi bol', upozorio je turski premijer Redžep Taib Erdogan tokom vikenda. Novih mrtvih u subotu navečer (31.05.) nije bilo, ali je zato u Istanbulu i Ankari bilo očekivanih uličnih obračuna sa policijom. 31. maja 2013. godine su jake policijske snage počistile mali park Gezi u Istanbulu u kojem je na početku demonstrirala tek šačica aktivista na zaštiti životne sredine protestirajući protiv sječe drveća. Nakon žestoke reakcije sigurnosnih snaga iz protesta u parku – u kojem je trebao biti izgrađen trgovinski centar – nastao je širom zemlje val antivladinih demonstracija u kojima je sudjelovalo hiljade, ako ne i milioni Turaka. Organizatori tadašnjih demonstracija sada su htjeli podsjetiti na pobunu iz Gezija“, piše Sueddeutsche Zeitung.

Turski Woodstock

„Redžep Taib Erdogan je u posljednjih 12 godina pobijedio na svim izborima u Turskoj. U avgustu bi ponovo mogao pobijediti na izborima i tako svoj uspon iz istanbulske siromašne četvrti okončati ulaskom u predsjedničku palatu u Ankari. Zašto čovjek, koji je u političkom smislu postigao skoro sve, angažira 25.000 policajaca i 50 vodenih topova, samo da bi spriječio da nekoliko hiljada ljudi podsjeti na jednu ljetnu bajku? Erdoganova demonstracija moći je prije reakcija iz straha. Jer u danima prije Gezi protesta se mnogo toga činilo nezamislivim. Gezi protesti su bili Woodstock trenutak za Tursku. Slično kao i u Americi kasnih šezdesetih 2013. godine ljudi su u šatorima, u jednom malom parku na istanbulskom Trgu Taksim, sanjali liberalnu, slobodnu zemlju bez barijera između generacija i religija, sa više drveća, nego betona. Bio je to kreativan, najvećim dijelom miran protest. Pretvorio se u jednu vrstu pobune protiv Erdogana i njegove islamsko-konzervativne partije tek nakon što je policija upotrijebila suzavac i vodene topove. Ali upravo time je premijer prizvao one duhove kojih se od tada više ne može riješiti“, komentira Sueddeutsche Zeitung.

Turska kao svjetska sila

Onaj ko u Turskoj ustane protiv Erdogana može strahovati od lošeg, slično kao i onaj ko se odvaži demonstrirati protiv ruskog vođe Vladimira Putina, ocjenjuje Die Welt. „Erdogan želi biti predsjednik – izbori su za dva mjeseca – a onda želi promijeniti ustav. A onda (želi) vladati do '2023. godine'. Ovu godinu je još nakon svoje izborne pobjede 2011. godine naveo kao svoj veliki cilj, kao daleki horizont na kojem se oslikava nešto veličanstveno: 2023. godine se navršava 100 godina od osnivanja moderne Turske. No time put, prema njegovim najavama, još nije okončan. Tek će njegovi potomci, tako je rekao Erdogan 2012. godine, do 2071. godine dovesti Tursku na mjesto koje joj dolikuje, na mjesto prave svjetske sile. Jer tada se navršava tačno 1.000 godina od kada su prethodnici Osmanlija u Bitki kod Mancikerta zadali odlučujući udarac bizantijskom carstvu i time islamu otvorili put ka Zapadu“, piše Die Welt.

Nevolje kao inspiracija, a ne utjeha

Neue Zuercher Zeitung donosi priču o Albaniji ocjenjujući da se u ovoj zemlji neopaženo događa politički preokret:

„Da odmah budemo jasni: u ovoj priči nije riječ ni o krvnoj osveti, ni o organiziranom kriminalu, ni o dogovorenim brakovima. Postoje i prijatne stvari o kojima se može izvještavati iz Albanije. U ovom slučaju dobro ima ime i prezime: Erion Veliaj, ministar za mlade, rad i socijalna pitanja Republike Albanije koji je na ovoj funkciji od avgusta. On je primjer koncepta, kojeg na Balkanu forsiraju eksperti za demokratiju, diplomati i aktivisti i za kojeg nakon četvrt stoljeća bezbrojnih radionica i konferencija samo rijetki znaju stručni termin: ownership. Prevod ovog termina znači posjed ili imovina. A upravo to je nedostajalo desetogodišnjem Erionu kada je kao desetogodišnjak sa svojim ujakom 1991. godine preko granice tajno prešao na sjever Grčke. Kratko prije toga mu je umro otac, njegova majka je čuvanje dječaka povjerila svom bratu. Tada su gomile Albanci napuštali zemlju koja je prethodno više od četiri desetljeća bila hermetički zatvorena, u otetim brodovima prelazili u Italiju ili pak pješke na jug. Sve je bilo bolje nego u domovini gdje je kolabirao sistem, stanovništvo bilo gladno, a vladao je haos. Mali Erion se potom vratio svojoj majci, u školio je učio kao luđak i kao 17-godišnjak je dobio oskudnu stipendiju u SAD-u. Kao 19-godišnjak se vratio, angažirao se na sjeveru radeći za američke nevladine organizacije koje su radile na zbrinjavanju kosovskih izbjeglica. Ostao je aktivan u miljeu globalne humanitarne pomoći što ga je odvelo u Kongo, El Salvador, Južnoafričku republiku i Ruandu. Kao 24-godišnjak se vratio u Tiranu“, piše Neue Zuercher Zeitung. Novinar NZZ pitao je Veliaja može li u Albaniji biti boljeg života: "Veliaj na pitanje odgovara prepričavajući doživljaj iz Ruande gdje je kao uposlenik UN-a radio na suočavanju sa posljedicama genocida. 'Razgovarao sam sa zatvorenicima kada me jedan upitao odakle sam. Ja sam ih pustio da pogađaju i oni nisu pogodili. Kada su saznali odakle sam bili su šokirani. U konačnici je jedan rekao: 'Brate, veoma mi je žao.' Tek tada mi je bilo jasno kako loš imidž jedne zemlje može prodrijeti i u nevolje druge zemlje. To je veoma ljudski. Svugdje na svijetu ljudi nalaze utjehu u nevoljama drugih. Albanija ne bi više trebala služiti kao utjeha za druge. Albanija treba druge inspirirati na to da sami nađu izlaz iz nevolja,“ piše NZZ.