1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Erdogan nije Milošević a Turska nije Srbija

Turski demonstranti bi trebalo da na svoju stranu privuku što veći broj ljudi jer samo onaj pokret koji iza sebe ima većinu stanovništva može da uspije, poručuje nekadašnji vođa „Otpora“ u Srbiji, Ivan Marović.

Demonstranti na ulicama, kordoni policije, suzavac, pendreci, „lupanje u šerpe“… Snimci koji svakodnevno stižu iz Istanbula i drugih turskih gradova neodoljivo podsjećaju na ono što se tokom 90-ih događalo u Srbiji. Pokušaji opozicije da svrgne režim Slobodana Miloševića trajali su više od deset godina – sve do velikih demonstracija 5. oktobra 2000. godine. Da li današnji protesti u Turskoj vode ka nekom sličnom „Petom oktobru“? O tome, između ostalog, razgovaramo sa Ivanom Marovićem, jednim od osnivača i lidera pokreta „Otpor“, a danas instruktorom za nenasilni otpor.

Ivan Marović Ivan Marović

Dojče vele: Da li pratite događaje u Turskoj i kako Vam se čine tamošnje kreativne forme protesta?

Ivan Marović: „Pratim ne samo proteste u Turskoj već i proteste u Brazilu, sve to što se sada događa širom svijeta. Jedna od sličnosti koju bih mogao da istaknem sa protestima koje smo mi prošli, jeste da su ovi protesti možda najsličniji nekoj ranijoj fazi u Srbiji, možda vremenu 1996/97, ili možda nekim još ranijim protestima. Ipak, to nije neki ozbiljniji pokret kakav smo mi imali krajem 90-ih godina. Nema sličnosti sa tim zato što je ovo ipak mnogo spontaniji, manje organizovani način protesta.“

Neke stvari koje se danas događaju u Turskoj zaista podsjećaju na ono što se događalo na protestima 96. i 97. kao što je lupanje u šerpe i slično

„To zaista podsjeća na Srbiju 96, ali i na neke druge proteste, npr. protiv Pinočea 80-ih godina (u Čileu prim. aut). Da podsjetim da su i Turci 90-ih godina imali jednu sličnu kampanju – tada nisu lupali u šerpe, ali su palili i gasili svjetla tokom jedne velike kampanja protiv tadašnje vlasti. Oni dakle imaju iskustvo takvog organizovanja. Doduše, drugi je povod i drugi su politički odnosi u odnosu na one iz 90-ih, ali ta tradicija postoji i u Turskoj, a, naravno, podsjeća i na ono što smo mi viđali kod nas. Ono što je, mislim, osnovna razlika, jeste to što u Turskoj postoji demokratski proces i postoje izbori koji nisu na onaj način falsfikovani i pokradeni kako je to bilo u Srbiji. U Turskoj je nešto drugo u pitanju. Prije svega, sam povod je potpuno drugačiji – ovdje je u pitanju jedan gradski park. Druga stvar, mi smo se u ono vrijeme borili protiv Miloševićevog režima koji je naslijedio prethodni, komunistički režim. Dakle postojao je kontinuitet vlasti. U Turskoj je u pitanju vlast koja je relativno nedavno zauzela pozicije moći. Turskom je prethodno veoma dugo vladala sekularna elita, a trenutno su na vlasti islamisti koji su do prije 15-20 godina bili politički proganjani. To je dakle osnovna razlika između protesta u Turskoj danas i onih u Srbiji 90-ih.“

A kakva je razlika između onog što se događalo u arapskom svijetu, konkretno u Tunisu i Egiptu sa ovim što se događa u Turskoj?

„Ni u arapskom svijetu tada (prije tzv ’Arapskog proljeća’ prim. aut.) nisu postojale demokratske institucije, prije svega institucije slobodnih izbora. Tamošnje demonstracije su bile posljedice toga što institucije nisu mogle da posluže za kanalisanje nezadovoljstva. Izbori jednostavno nisu bili fer i nisu bili način za izbor političkog rukovodstva. U Turskoj to nije slučaj i to je veoma važna razlika. Mislim da tursko rukovodstvo može da kanališe ono što se dešava, vraćajući sve to u institucije sistema. Problem je što je ponašanje Erdogana i cjelokupnog rukovodstva prilično antagonizirajuće i oni jednostavno samo podgrijavaju proteste. Ja to mogu da razumijem jer sagledavam situaciju u svjetlu istorije Turske, tokom koje je zabilježen veliki broj državnih udara, a vojska se miješala u političke procese. Zato postoji strah kod Erdogana i islamista da je ovo možda samo uvertira u neki takav vojni udar.“

Pogledajte video 01:26

Kreativne forme protesta u Turskoj (snimano mobitelom na trgu Taksim)

„Postoji još jedna sličnost sa Srbijom 96. jer ni demonstranti u Srbiji tada ni turski demonstranti danas nemaju na svojoj strani većinu stanovništva, odnosno nisu sa svojim protestima pokazali da većina stanovništva stoji iza njih. Erdogan danas, isto kao i Slobodan Milošević 96, ima jaku podršku. Krajem 90-ih u Srbiji to se promijenilo, i to je jedan od razloga zbog koga je naš pokušaj promjene režima uspio – zato što je veći dio ljudi bio na strani opozicije, a ne na strani režima. To nije slučaj u Turskoj. Tamo još uvijek postoji veoma jaka politička podjela. Ona je takođe uslovljena i rezultat je cijele te istorije o kojoj sam pričao odnosno ulogom turske vojske. Zato je možda interesantno vidjeti to da se vojska do sada držala podalje, što nije bio slučaj u ranijem periodu. Mislim da je to dobro jer sve što se događa na političkoj sceni jedne zemlje treba da bude odlučeno od strane birača, stranaka i različitih političkih udruženja, a vojska treba da brani zemlju od spoljne prijetnje.“

Da ste u prilici da savjetujete turske demonstrante, šta bi im poručili?

„Savjetovao bih im da probaju da povećaju participaciju građana, odnosno da privuku što veći broj ljudi na svoju stranu. Samo onaj pokret koji iza sebe ima većinu stanovništva može biti uspješan. To znači prije svega da pokret mora da reprezentira sve te ljude i da ne bude samo glasnogovornik određenog, malog kruga ljudi koji imaju određena nezadovoljstva. Pokret treba da pokuša da kanališe nezadovoljstvo većine stanovništva, jer samo na taj način može da ima potrebni legitimitet i kredibilitet koji onda, kroz omasovljenje, daje snagu pokretu.“

Ivan Marović bio je osnivač i jedan od vođa pokreta „Otpor“ koji se 1990-ih nenasilnim metodama borio protiv režima Slobodana Miloševića u Srbiji. Metode „Otpora“ bile su inspirisane onima koje je u svojoj knjizi „Politika nenasilne akcije“ (The Politics of Nonviolent Action) 1973. godine predstavio Džin Šarp (Gene Sharp).

Marović danas radi kao instruktor za nenasilne oblike otpora, i sarađuje sa mrežom „Nonviolence International“. Neki mediji pisali su o Maroviću kao o čoveku koji se bavi „izvozom revolucije“, ali on sam, na svom blogu pod naslovom „Revolucionar u penziji“, insistira na tome da on samo „prenosi znanje“.

Autor: Ivan Đerković

Odgovorni urednik: Zoran Arbutina

Preporuka redakcije

Audio i video zapisi na tu temu