EPR - reaktori za budućnost

U ovom trenutku u svijetu postoji 430 nuklearnih elektrana, kaže Luis Echevarri, direktor Organizacije za privrednu saradnju i razvoj, OECD. U jedno je Echevarri siguran, nuklearna energija ni izbliza nije stvar prošlosti, može se čak desiti da joj predstoji renesansa.

«U mnogim zemljama se na nuklearnu energiju gleda kao na nešto što je prevazidjeno. Medjutim, stvari se mijenjaju. Dva su razloga za to. I ubuduće se moraju obezbijediti isporuke struje po povoljnim cijenama. U narednih 25 godina će potreba za strujom u svijetu porasti za 60 odsto. Drugo: proteklih godina je postalo jasno da se nešto mora poduzeti protiv zagadjenja atmosfere i globalne promjene klime. U protokolu iz Kyota je zapisano kako će sve države nastojati da smanje emisiju ugljendioksida. Prednost nuklearnih centrala jeste ta da one ne proizvode ovaj štetni gas.»

SAD su nedavno produžile rad svojih nuklearki. Kina će u narednim godinama izgraditi 20 novih reaktora. Finska i Francuska su se odlučile da naprave novi tip reaktora, EPR. Ovo je najsigurniji do sada napravljen reaktor, kaže Thomas Schulenberg, iz istraživačkog centra u Karlsruheu.

„Oko reaktora je dvostruki betonski zid. On donosi sigurnost protiv, recimo, pada aviona izvana, ili eksplozije unutar reaktora. Ukoliko se sadržaj reaktora istopi, onda se otopina hvata u poseban rezervoar i tako se sprječava da radioaktivne materije dospiju u podzemne vode. Cilj je bio da se čak i u najgorem slučaju spriječi zagadjenje okoline. Stanovništvo koje živi oko nuklearke ne smije biti ugroženo i to je po prvi put realizovano izgradnjom EPR reaktora.“

Proizvodjač EPR-a tvrdi kako je vjerovatnoća havarije većih razmjera 1:10 miliona. To je deset puta više nego u slučaju sadašnjih nuklearki. Ipak, ima i skeptika, poput Wolfganga Lieberta, sa Tehničkog univerziteta u Darmstadtu.

„Postoje poboljšanja, ali centralni problem nije riješen. U slučaju topljenja sadržahja reaktora, poseban rezervoar može da prihvati oko 100 kilograma radioaktivne otopine. U slučaju prave nesreće će se raditi o tonama materijala. Što se reaktora EPR tiče, ostaje problem da kod zakazivanja svih sistema okolina i dalje može biti izložena ogromnom radioaktivnom zračenju i otpadu. „

Liebert osim toga postavlja pitanje goriva za reaktore.

„Ono o čemu se rijetko govori jeste da su i zalihe urana ograničene, baš kao i zalihe uglja ili nafte. To nas navodi na pomisao da treba napraviti reaktor koji bi sam proizvodio ujedno i radioaktivni materijal koji bi se koristio kao gorivo. Ako se ostvari taj cilj, onda bi se nuklearna enrgija mogla koristiti dugoročno.“

U slučaju takvih reaktora bi zalihe urana potrajale ne samo nekoliko desetina, nego nekoliko hiljada godina. Problem je što su reaktori tog tipa mnogo opasniji. U slučaju havarije takvi reaktori se pretvaraju u istinske bombe. Ostaje i problem atomskog otpada koje zagadjuje okolinu još stotinama hiljada godina. Zbog toga je u Njemačkoj i dalje sporno koje mjesto treba izabrati kao odlagalište otpada.

U svakom slulčaju se u Njemačkoj ponovo otvorila rasprava o korištenju atomske energije. Jedni je i dalje smatraju isuviše rizičnom, drugi upozoravaju da je to jedno od rješenja za izbjegavanje globalne klimatske katastrofe.