Empatija šteti zdravlju?

Šta se dešava sa nama kada na televiziji vidimo slike žrtava rata? Ili djecu koja gladuju? Možda nam se zaplače. Ili želimo nekako da pomognemo – donacijama ili direktno na terenu. Ili isključujemo televizor jer su slike jednostavno uznemirujuće. Možda nas sve to ne dotiče?

Nije sve tako jednostavno. O tome da li plačemo, suosjećamo, pomažemo ili okrećemo glavu odlučuje naš osjećaj za empatiju i suosjećanje. Ili nedostatak i jednog i drugog. O čemu se zapravo radi?

Suosjećanje vs empatija

Da li su empatija i suosjećanje u stvari samo dva izraza koji se odnose na istu stvar? Ne, ali naučnici povlače različite granice. Tanja Zinger, naučnica sa Instituta „Maks Plank" smatra da empatiju i suosjećanje podržavaju različiti biološki sistemi i moždane strukture. Rezultati istraživanja pokazuju da se određeni dijelovi mozga aktiviraju kada se ljudima pokažu slike drugih ljudi koji pate. Pri tome se radi o istoj neuronskoj mreži u mozgu koja je vezana i za naša lična bolna iskustva. Na taj način imamo empatiju.

Problem je međutim što granica između ličnog i tuđeg bola brzo nestaje. Tako bol može da bude prevelik i da preraste u „empatijski stres". Tada gasimo televizor, kako više ne bismo gledali potresne slike. „Empatija može da dovede i do burnouta", stoji u knjizi „Suosjećanje u svakodnevici i nauci", u kojoj Tanja Zinger predstavlja rezultate svog istraživanja.

Psiholog Štefan Fathajher, naučni saradnik na univerzitetu u Jeni, kaže da empatijski stres nastaje prije svega kada se radi o većim grupama ljudi. „To može da se dokaže na primjeru donacija. Jednostavnije je prikupiti novac za pomoć pojedincu koji pati, nego kada je u pitanju veća grupa ljudi." To nema toliko veze za nedostatkom osjećaja već sa preopterećenošću – pred masovnom patnjom osjećamo se nemoćno. Na kraju krajeva empatijski stres stoji suosjećanju na putu.

Za razliku od empatije, suosjećanje ima pozitivan efekat na naše lično stanje. „Tada se aktiviraju dijelovi mozga koji su u vezi sa nagrađivanjem i pripadnošću, što se pozitivno odražava na naše zdravstveno stanje", objašnjava Tanja Zinger. Suosjećanje – ne empatija – pokreće društveni angažman i motiviše nas da pomognemo drugima i umanjimo njihove patnje. Šta to tačno znači?

Bolji sa oksitocinom

Suosjećanje je poput svake druge emocije i biohemijski proces. Pri tom odlučujuću ulogu ima hormon oksitocin. Njegovo pozitivno dejstvo moglo se vidjeti u eksperimentu sa dvije srodne podvrste miševa. Miševi čiji mozgovi imaju mnogo receptora za oksitocina njeguju duge, monogamne veze, dok miševi sa manje receptora često mijenjaju partnere. Kada su naučnici kod prve grupe miševa smanjili aktivnosti oksitocina, oni su postepeno postajali manje osjećajniji, poput njihovih rođaka.

Sve više stvari ukazuje na to da oksitocin ima sličan efekat i na socijalno ponašanje ljudi. Pod uticajem oksitocina raste velikodušnost prema drugima i on podstiče osjećaj povjerenja.

Vara se ko god misli da je suosjećanje prvenstveno poklon drugim ljudima od kojeg pojedinac lično nema koristi. I u ovom slučaju treba obratiti pažnju na jedan hormon: kortizol. Taj hormon oslabađamo u stresnim situacijama. Suosjećanje i oslobađanje oksitocina, koje je s njim u vezi, smanjuje kortizol, pa tako i naš stres.

Da li je kortizol glavni neprijatelj u borbi za više suosjećanja? Ne, biologija nije tako jednostavna. Nevolja drugog čovjeka može biti stresna reakcija, tokom koje se oslobađa kortizol. Taj hormon nas motiviše da se pokrenemo, pa tako i pomognemo drugima. Nizak nivo kortizola, kao i nedostatak oksitocina može da dovede do bezosjećajnosti.

Tanja Zinger je uvjerena da suosjećanje može da se trenira, i to uz pomoć meditacije. U okviru jedne velike studije Instituta „Maks Plank" iz Lajpciga, ona je istraživala u kojoj mjeri razne tehnike meditacije mogu da doprinesu većem stepenu suosjećanja. „Ciljani mentalni trening čak i kod odraslih ljudi može da dovede do strukturalnih promjena u mozgu", objašnjava Zinger.

Tamna strana suosjećanja

Empatija i suosjećanje mogu da se treniraju – to je dobra vijest. Da li je to recept protiv mržnje i huškanja koji se šire?

Štefan Fathajher je skeptičan. Psihologa zanima tamna strana empatije i suosjećanja. On smatra da u nju ne spada samo empatijski stres. „Kada ljudi recimo vide žrtve terorističkog napada, čiju patnju veoma intenzivno doživljavaju i smatraju je nepravednom, onda mogu da se razviju neprijateljski i agresivni osjećaji prema onima koju su za tu patnju odgovorni", objašnjava Fathajher rezultat jednog njegovog istraživanja.

On govori o „pretjeranom suosjećanju". Da li njegova istraživanja proturječe istraživanjima Instituta Maks-Plank? To nije lako objasniti zbog nejedinstvene terminologije. „Različita terminologija je čista katastrofa", kaže Fathajher. To može biti i zato što su istražavanja empatije i suosjećanja zapravo tek nedavno počela.