Elektroautomobil je igračka za bogate
Priznajem, nikada nisam sjedio u elektroautomobilu. Ljudi koji ga voze su oduševljeni enormnim ubrzanjem uz skoro bešuman rad motora. Divan osjećaj, kažu.
To ima svoju cijenu. Najjeftiniji Golf sa elektromotorom košta 35.000 eura. Obični Golf košta između 17.000 i 27.000 eura. Običnim Golfom s rezervoarom goriva možete preći i do 700 kilometara, dok onaj na električni pogon mora hitno "potražiti" utičnicu nakon samo 190 kilometara.
Zaključak: čak i ako mi država i industrija daju premiju od 4000 eura za kupovinu elektroautomobila - ne mogu sebi priuštiti tu investiciju. Jednostavno je loš odnos cijene i onoga što se za te pare dobije. Nijednom njemačkom proizvođaču automobila do sada nije pošlo za rukom da proizvede model koji bi predstavljao alternativu klasičnom vozilu, pa čak ni model koji bi bio "in" - toliko da bih poželio da ga imam. Kod automobila se neće tako brzo javiti takozvani "must have" efekat, koji ponekad imamo kod mobitela. 4000 eura neće promijeniti tu činjenicu.
Problem s inovacijama
To pogotovo važi za modele njemačkih proizvođača. Ne mogu da se otmem utisku da njemačka autoindustrija procesu razvoja elektroautomobila prilazi s pola srca. Ekspert za autoindustriju Stefan Bratzel govori o "problemu s inovacijama". 70 odsto istraživačkih aktivnosti se odvija u segmentu konvencionalnih automobilskih motora, ustanovio je Bratzel. Prvenstveno se radi na smanjenju potrošnje dizelskih i benzinskih motora.
Iz ugla gledanja proizvođača ovo je razumljivo. Potražnja za elektroautomobilima je još uvijek mala. Zbog toga se ne mogu postići velike serije uz smanjenje prosječnih troškova proizvodnje. Marža je mala, a cijena, u odnosu na veličinu vozila, visoka. Elektroautomobili su igračke za bogate, ali mi nećemo postati bogati prodajući ih - zbog čega onda da trošimo pare na istraživanje i razvoj inovacija?
Grijesi političke prirode
Međutim, vlada Njemačke je samu sebe dovela u škripac i na velika vrata najavila cilj: do 2020. će na ulicama njemačkih gradova biti milion elektroautomobila. Pošto je taj cilj očito nemoguće postići, istovremeno su počinjena dva "politička grijeha". U socijalno-tržišnoj privredi koju zagovara vlada, davanje subvencija je lako oprostiv grijeh, pogotovo što se ovdje radi o branši u kojoj se obrću i zarađuju milijarde eura. I neka mi niko ne govori da se, samo zato što se industrija obavezala da snosi polovinu iznosa spomenute premije, ovdje ne radi o "krivičnom djelu" subvencije.
Povrh svega će se za ovu podršku prodaji elektroautomobila izdvojiti sredstva iz državne kase. Poreski obveznici tako finansiraju igračke za bogate. Udruženje poreskih platiša ovo naziva "planskom privredom de luxe". Ekolozi ionako smatraju da je individualni saobraćaj, na duge staze, model koji je odslužio svoje i da bi državna sredstva radije trebalo uložiti u razvoj mreže javnog saobraćaja.
Ekološka računica
Na taj način smo ponovo kod ekologije. Elektroautomobili nisu sami po sebi ekološka vozila, sve dok se u Njemačkoj za proizvodnju struje još uvijek koristi ugalj. Proizvodnja jednog automobila na električni pogon ostavlja u konačnoj računici gotovo istu štetu za okolinu kao i proizvodnja konvencionalnog automobila. Dakle, elektroautomobili i nisu neko moćno oružje u zaštiti klime.
I bez svega ovoga - vladina politika zaštite okoline ostaje nevjerodostojna sve dok ne uvede generalno ograničenje brzine na njemačkim autoputevima. To ne samo da bi na tone smanjilo čestice mikroprašine i količinu štetnih gasova u zraku, nego bi smanjilo i broj mrtvih u nesrećama. Najljepše u svemu tome je što bi ta mjera bila skoro pa besplatna za poreske obveznike. To, međutim, zahtijeva da vlada ima hrabrosti da se uhvati u koštac sa lobijem autoindustrije. A koji političar želi tako nešto?