Ekonomski aspekti djelovamnja nevladinih humanitarnih organizacija

Samo u Njemackoj postoji vise hiljada nevladinih humanitarnih organizacija koje pomazu ljudima u nevolji bilo u zemlji, bilo u inozemstvu. Raspon seze od poludrzavnih, preko crkvenih do privatnih organizacija, te od malih udruzenja koja okupljaju nekoliko ljudi, do velikih organizacija sa stotinama stalno zaposlenih.

Tome odgovorajuca su i financijska sredstva sa kojima te organizacije raspolazu. Tako primjerice organozacija katolicke crklve u Njemackoj, Kruh za svijet, zajedno sa srodnim Karitasom, raspolaze sa godisnjim budzzetom od oko 170 miliona Eura. Taj novac dolazi djelomice od dobrovoljnih priloga, a djelomice od drzavnih subvencija.

U okviru procesa globalizacije i privatizacije sirom svijeta, nevladine humanitarne organizacije dobijaju sve vecu ulogu. Posljednjih se godina drzave sve vise povlace iz zadataka pomoci u razvoju i pruzanja humanitarne pomoci, i na njihovo mjesto dolaze inicijative civilnog drustva. Ali to pred takve organizacije postavlja i nove probleme. U medjuvremenu one sve vise podlijezu pravilima trzisnih poduzeca, sto ima dalekosezne posljedice, upozorava primjerice Peter Lock iz Evropskog udruzenja za istrazivanje transformacija:

"Ovaj rast privatne industrije pomoci moze se s jedne strane objasniti neoliberalnom praksom povlacenja drzave sa tog podrucja, i privatizacijom, koja se pomaze i poreskim mjerama. Dobrovoljne priloge dane za rad humanitarnih organizacija moguce je otpisati od poreza. Taj je trend zapoceo u anglo-saksonskim zemljama, ali se u medjuvremenu prosirio i na druge zemlje. Humanitarne organizacije sada djeluju kao poduzetnici na trzistu, a zbog pomanjkanja novca, drzava uskracuje financijsku pomoc. Zbog toga te organizacije moraju sve cesce koristiti agresivna sredstva, ponekad i manipulirati, kako bi prikupili dovoljno dobrovoljnih priloga koji su im nuzni za opstanak. "...objasnjava Lock.

Nevladine humanitarne organizacije suopcene su i sa promjenjenom situacijom u zemljama treceg svijeta. Tamosnje vlade cesto uopce nisu u stanju kontrolirati vojne sukobe, i na terenu glavnu rijec vode lokalne vojskovodje. Oni se ne pridrzavaju nikakvih pravila, i raspodjelu humanitarne pomoci dopustaju samo ako sami od nje prifitiraju.

Ta relativna bespomocnost u kriznim podrucjima, udruzena sa sve vecom ekonomskom krizom u razvijenim zemljama, mijenja karakter humanitarnih organizacija. Propagandni slogani postaju sve galsniji, kako bi se doslo do novca davalaca dobrovoljnih priloga. A u pokusaju sto efikasnijeg medijskog nastupa sve su cesci glasni tonovi i zloupotreba zrtava kojima se u stvari zeli pomoci. Za to se posebno rado koriste djeca, zene i starije osobe, a pritom se ne govori niti o strukturalnim problemima, niti o ulozi humanitarnih organiuzacija u tim strukturama.

Peter Lock kao primjer navodi problematiku oruzija malog kalibra:

"S jedne se strane u propagandne svrhe koriste tvrdnje kako su glavne zrtve tog oruzija djeca i zene. Ali kada se analizira stvarna situacija u zemljama treceg svijeta, vidi se da su i na strani pocinilaca i na strani zrtava uglavnom umjesani mladi muskarci. S druge strane postoji problem fotografija. One su potrebne u svrhu propagande, ali se pritom cesto koriste namjestene fortografije. Njima se stvarna patnja ljudi izvlaci iz konteksta, i dovodi na nase televizijske ekrane. To nije od velike pomoci, i ne doprinosi pronalazenju nuznih politickih rjesenja."....tvrdi Peter Lock iz Evroskog udruzenja za istrazivanje procesa transformacije u svijetu.