1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Egzodus Srba – zločin bez kazne

Odlazak Srba iz Sarajeva marta 1996. godine vjerovatno nikada neće biti procesuiran pred nekim od sudova, iako je taj događaj bitno uticao na etničku sliku Sarajeva, ali i položaj Srba u ovom gradu.

19. marta 1996. godine okončan je proces „reintegracije“ sarajevskih općina koje su tokom rata bile pod kontrolom „srpskih snaga“ lojalnih haškom optuženiku Radovanu Karadžiću. Uoči reintegracije, više od 100.000 Srba napustilo je Grbavicu, Hadžiće, Ilidžu, Vogošću, Ilijaš i druga sarajevska područja koja je kontrolirala bivša Vojska Republike Srpske (VRS).

Aktuelna vlast u RS-u ovaj događaj naziva „egzodusom“. „Ideal je zasjenio žrtvu i pokrenuo postdejtonski egzodus sarajevskih Srba, zarad mira i ostvarenja sna, za stvaranje RS-a“, moto je pod kojim je u Bijeljini nedavno obilježena godišnjica egzodusa, dok je odlazak Srba sa pomenutih područja nazvan „tragedijom srpskog naroda“.

Pitanje odgovornosti za ove događaje nije bilo u fokusu akademije koja je upriličena u središtu Semberije. U komentaru za internet magazin Buka pod nazivom „Kad su sarajevski Srbi prestali biti Sarajlije?“ kolumnista Dragan Bursać, između ostalog, navodi da su za egzodus odgovorni visoki zvaničnici Srpske demokratske stranke (SDS).

„U periodu od potpisivanja Dejtona do marta '96 godine, pod ogromnim pritiskom SDS-ove klike, propagandnom mantrom tadašnje Srpske Televizije i psihofizičkim ucjenama na terenu, i staro i mlado se počelo iseljavati iz sarajevskih gradskih općina koje su se Dejtonom integrirale u Federaciju“, piše Bursać.

Iskopavali i grobove

Spaljene zgrade na Ilidži

Zgrade su zapaljene prije nego što su vlasti Federacije BiH preuzele kontrolu nad predgrađima Sarajeva (Ilidža, 11.3.1996.)

„Iseliti 150 hiljada ljudi, sa malom dječicom, bebama, natjerati ljude onakraj 20. vijeka na morbidni ritual iskapanja mrtvih, pa prenošenje sanduka sa njihovim kostima, vrbovati i prijetiti onima koji žele da ostanu... Pisati očajne grafite po stanovima i kućama ljudi koji su ostali, i na koncu reći ljudima u povorci da idu ZAUVIJEK i da se NIKADA, NIKADA neće vratiti u svoje rodno Sarajevo. To mora da je strašan zločin“, ističe kolumnista Buke.

Za taj zločin, međutim, niko nije odgovarao. Jedan od najuticajnijih članova SDS-a Momčilo Krajišnik osuđen je u Haškom sudu za ratne zločine koje su „srpske snage“ počinile nad Bošnjacima, ali ne i za egzodus sarajevskih Srba. Član Upravnog odbora Srpskog građanskog vijeća (SGV) Rajko Živković kaže da je upravo Krajišnik najodgovorniji za ove događaje.

Momčilo Krajišnik po povratku iz zatvora na Pale

Mnogi smatraju da je za egzodus Srba iz Sarajeva odgovoran Momčilo Krajišnik

„Momčilo Krajišnik je direktno pozivao Srbe da napuste pomenuta područja. U to vrijeme sam, kao jedan od urednika u Oslobođenju, napisao tekst u kojem sam izrazio žaljenje zbog odlaska Srba jer su na taj način doprinijeli etničkom čišćenju i podjelama u BiH. Naslov teksta je bio 'Srbi sporo kontaju, ali se brzo pakuju'“, kaže Živković za Deutsche Welle.

„Aludirao sam na to kako su se Srbi na Krajišnikov poziv preko noći spakovali, dok su neki i mrtve iz grobova iskopavali. Žao mi je što se to desilo, jer je to produbilo podjele. Da do toga nije došlo, da su Srbi ostali u svojim domovima, današnja etnička slika Sarajeva pa i položaj Srba u glavnom gradu BiH bili bi znatno drugačiji“, pojašnjava naš sagovornik.

Neki koji su ostali pokajali su se

Ipak, nisu svi Srbi poslušali Krajišnikove instrukcije. Među rijetkima koji su tada ostali u Sarajevu je Dušan Šehovac, direktor Biroa za ljudska prava i jedan od osnivača Demokratske inicijative sarajevskih Srba (DISS). Vjerovao je Dejtonskom sporazumu i komšijama Bošnjacima, Hrvatima... 20 godina poslije, kaže da njegova očekivanja nisu ispunjena i da su događaji u vezi sa reintegracijom sarajevskih općina označili početak „dezintegracije“ Sarajeva i BiH.

„Većinsko bošnjačko Sarajevo je svojim ponašanjem upropastilo imidž evropskog 'Jeruzalema', 'kvarteta religijskih bogomolja' i 'grada Jugoslovena'. Umjesto grada kojeg svi vole i žele u njemu živjeti, postao je grad iz kojeg svi odlaze. Umjesto glavnog grada koji će reintegrirati BiH, dobio je glavnu ulogu u savremenoj drami dezintegracije države“, kaže Šehovac za Deutsche Welle.

Stara pravoslavna crkva u Sarajevu je danas skoro bez vjernika

Stara pravoslavna crkva u Sarajevu je danas skoro bez vjernika

„'Reintegriranim Srbima', koji su u Sarajevu ostali s nadom da će konzumirati sva garantirana ljudska prava, na kraju je ostalo samo pravo da u ovom gradu žive kao u staračkom domu. Njihova djeca i unuci žive negdje daleko, na raznim stranama svijeta. Sarajevo je jedini glavni grad neke države u kome se ne rađaju djeca jednog od konstitutivnih naroda“, kaže Šehovac.

Govoreći o današnjem položaju Srba u Sarajevu naš sagovornik pojašnjava kako su unosna radna mjesta u ovom gradu osigurana samo za politički podobne. „Sarajevo je dobar grad za Srbe koji iz RS-a dolaze da rade u federalnim i državnim institucijama kako bi pokazali multikulturalnost Sarajeva“, ističe Šehovac.

„Bošnjaci koji se osjećaju kao Srbi“

„U općini Ilidža, na pijaci, u zanatskim radnjama, kafanama, trgovinama, raznim malim, srednjim i velikim firmama, na taksi štandu, svugdje gdje se može raditi i zaraditi za život, nema nijednog Srbina. Nemamo ni svoje predstavnike u mjesnim zajednicama niti u većini općinskih vijeća. U tri sarajevske općine nema zaposlenih sarajevskih Srba. Na Ilidži, umjesto Srbina koji na osnovu konstitutivosti treba biti predsjedavajući vijeća, sjedi Bošnjak iz Bratunca“, kaže osnivač DISS-a.

Mnogi sarajevski Srbi danas žive na Palama

Mnogi sarajevski Srbi danas žive na Palama

On podsjeća kako su u Klubu Srba u Skupštini Kantona Sarajevo „trojica Bošnjaka koji se četiri političke godine osjećaju kao Srbi“. „Kad im prestanu mandati, opet će se osjećati kao Bošnjaci. U policiji i pravosuđu ima taman onoliko Srba koliko ih mora biti zaposleno pod pritiskom međunarodne zajednice“, kaže Šehovac.

Etnička struktura Sarajeva danas se često politizira. U predratnom Sarajevu na području općina Stari Grad, Centar, Novi Grad, Novo Sarajevo, Ilidža, Pale, Trnovo, Vogošća, Hadžići i Ilijaš živjelo je 527.049 stanovnika. Nacionalni sastav stanovništva prema popisu stanovništva iz 1991. godine: Muslimani 259.470 ili 49,23%, Srbi 157.143 ili 29,81%, Hrvati 34.873 ili 6,61%, Jugoslaveni 56.470 ili 10,71% i ostali 19.093 ili 3,62%.

Procjenjuje se da je između 100.000 i 150.000 Srba marta 1996. prešlo na teritoriju RS-a, najvećim dijelom na područje današnjeg Istočnog Sarajeva (dijelovi grada koji su nakon rata prvobitno nazvani „Srpsko Sarajevo“). Istočno Sarajevo (općine Pale, Sokolac, Istočna Ilidža, Istočno Novo Sarajevo i Istočni Stari Grad) danas ima oko 90.000 stanovnika, većinom Srba.

Preporuka redakcije

Linkovi