1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Edo Maajka „repa“ za bolju Bosnu i Hercegovinu

Bosanski reper s hrvatskom putovnicom, koji trenutno snima kompijacijski album „Spomen ploča 2002.- 2009.“, kao i uvijek, otvoreno je govorio o djetinjstvu, životu u Zagrebu, politici, društvu…

Nisam se mogao odreći bosanskog državljanstva.

"Nisam se mogao odreći bosanskog državljanstva."

Teška su vremena. Ima li krize i kod vas muzičara?

Ima, kako da ne. Kod nas muzičara uvijek je kriza. Nekad se ima, nekad se nema, al' uglavnom se nema. Ljudi se iznenade kad im kažeš da nemaš stan, da si podstanar. Nemaju osjećaj da je hip hop muzika koju ne sluša tolika masa od koje možeš zaraditi nešto. Moja se muzika, što zbog nekih psovki, što zbog hip hopa, ne vrti toliko na Hrvatskoj televiziji i Hrvatskom radiju, a oni isplaćuju najveće tantijeme. U biti, ne zarađujem skoro ništa od toga, zarađujem samo od svirki, a i na svirkama ne možeš postić' cijenu od četiri, pet hiljada eura. Al' ne kukam, prije sam više kukao i onda kad sam imao. Zahvalan sam što još ima svirki. Kako je drugima, meni je super.

Hrvatsko državljanstvo imaš, ali još uvijek ne i stan?

Dobio sam hrvatsko državljanstvo prošle godine. Da bih dobio hrvatsko, morao sam se odreći bosanskog, ali to nekako nisam mogao. Jedini preduvjet za dvojno je da dobiješ od Ministarstva kulture potvrdu da si doprinjeo kulturi Hrvatske. Srećom da sam imao te Porine i Crne mačke, to mi je dosta pomoglo. Sad mi je super. Konačno mogu putovati, ne moram tražiti vize.

Vratimo se u tvoje djetinjstvo. Poput mnogih zbog rata si morao napustiti rodno Brčko. Kako ti je bilo otići u strani svijet?

Bilo mi je pravo teško. Iz Brčkog sam mor’o ići u Privlaku kod Zadra koja je u biti selo. Bilo je jako teško, nije se ni imalo. Starci su bili u Bosni, ja sam bio kod familije. Nije bilo lako, pogotovo ‘93. kad je došlo do rata u srednjoj Bosni između Hrvata i muslimana. Dijete si, imao sam tada 14, 15 godina. U Zagrebu je postalo lakše, urbanija sredina, veći broj Bosanaca koji razumiju situaciju. Bez roditelja sam tu bio pet, šest godina, malo sa sestrom, malo s nekom familijom. U biti sam odrastao sam. Prvi sam put starce vidio poslije Daytona. Roditelji te ostave kao dijete s 13 godina, vratiš im se sa 17, 18.

Je li bilo teško biti Bosanac u Hrvatskoj tih godina?

Više sam problema imao u toj Privlaci. Imao sam od nekih nastavnika u školi neka pljuvanja. Kasnija sam shvatio da su to bili ljudi koji nisu puno znali. Znam da mi je u početku bilo jako teško objasniti ljudima ko si i što si. Imaš rat u srednjoj Bosni, ti si dole u Dalmaciji, dosta ljudi ide ratovat’ u Bosnu, ljudi dolaze razočarani, hodaš po Zagrebu, čovjek dođe s fronta iz srednje Bosne, psuje muslimanima, a ti si dijete. Nisi sa starcima, sam si u Zagrebu na cesti.

Koliko često ideš u Bosnu?

Idem često, svaki mjesec u Brčko. U Tuzlu odem kad stignem, kad radim nešto, cijela ekipa mi je u Tuzli.

Kako se živi tamo preko?

U toku rata ljudi se nisu puno selili iz Tuzle. Imaš poslije rata kad ljudi više nisu mogli izdržat, nemaju para, nemaju ništa. Odselili su se, dok u drugim gradovima nije baš takva situacija. U Brčkom se od rata sastav stanovništva totalno promijenio. Dobili smo Srbe iz Knina, Sarajeva, Vukovara – ljude koji su dosta toga izgubili. Dosta se muslimana iselilo iz Brčkog, dosta Hrvata. Sve je drugačije. I dan danas u Brčkom imaš mjesta gdje samo Srbi idu, gdje idu samo muslimani. Sporo se stvari odvijaju. Kad je potpisan Dayton imao sam osjećaj da će se stvari riješiti za tri godine, ali ništa se nije riješilo, samo se još više zagužvalo.

Misliš da će BiH postati ono što je bila nekoć prije rata?

Vjerujem cijelim svojim bićem da se Bosna i Hercegovina neće razjediniti, da će ostati cjelovita država. Stvarno vjerujem u to jer nekako bi mi bila tužna činjenica da se to desi i da se dopusti da se to desi.

Kako opet vratiti povjerenje među ljudima?

Samo treba dobra volja i treba neke stvari riješiti. Svi trebaju sa svoje strane progutati knedlu. Moraju se ljudi odvući u Haag i trebaju se kazniti zločinci – Karadžić, Mladić, bar te osnovne figure. Moraju bit procesuirani sa svih strana. Mora biti barem neka tačka zadovoljena da bi se moglo ići u nekom smjeru. Dodik je trenutno najveći problem u Bosni i Hercegovini. Aj što on unazađuje Bošnjake i Hrvate, ali unazađuje i Srbe, uništava ih svojom politikom.

Kako osvijestiti ljude da Dodik radi protiv nih?

Ja svoj obol dajem. Kroz muziku pokušavam ljudima dati do znanja koliko je nacionalizam glupa retorika i politika. Mediji su tu dosta bitni. Mediji moraju podržati neke opcije koje su za promjene u BiH. Ta svijest se mora desiti. A što se tiče Dodika, taj čovjek više nije političar. To je čisti kriminalac. Ne može meni vođa biti čovjek koji krade. I da sam Srbin sigurno bih isto razmišljao.

Muzikom želim poručiti da je nacionalizam glupa retorika.

"Muzikom želim poručiti da je nacionalizam glupa retorika."

Postoji ekstremizam i s druge strane. Šta je s vehabijama?

Mislim da to još uvijek nije velik problem jer je tih ljudi malo. Više se to prenapuhava. To je priča koja paše Miloradu Dodiku za van da pokaže ljudima izvana da tu žive neki muđahedini koji žele neku „Muslimaniju“. S druge strane, policija i sekularna država ne smiju dopustiti da ta zajednica ima svoje oružje, da ne priznaju zakone BiH. To se ne smije dopustiti.

Kako vidiš BiH za 10 godina ili kako bi je volio vidjeti?

Volio bih je vidjeti kao cjelovitu zemlju koja ima samo jedno Predsjedništvo, da nema toliko kantona, podkantona, predkantona, podministarstava i gluposti. To se mora srezati. Ljudi koji neće doživljavati svoju zemlju kao da su dijaspora. Ak’ si Hrvat ili Srbin iz BiH, to je tvoja zemlja jarane, kratko i jasno.

Sluša li se hip hop u BiH?

Hip hop je u Bosni stao na jedne fine noge, nisu to još neke jake noge. Ako pogledaš u Hrvatskoj, hip hop je pao za barem 60 posto od onog što je imao prije šest, sedam godina. U Bosni i Hercegovini imaš publiku, nove klince iako nema izdavaštva. Tako da sam ponosan kakva je tamo situacija. Da „Dubioza kolektiv“ izađe iz onakve krize gdje ne postoji izdavaštvo i ljudi koji znaju što sviraš, to je čudo. Tamo ne postoje izdavačke kuće koje će od tebe napraviti nešto. Moraš raditi sam.

O čemu se repa?

Repaju o jednim te istim temama zadnjih 10, 15 godina, o onom o čemu i ja repam. O tome koliko je teško živjeti u državi u kojoj slabo ko želi biti dio te države, o tome kako se nema para. Ljudi su gladni u BiH, nezaposlenost je najveća u regiji. Ne možeš napredovati, ljudi ne vide izlaz. Koja god politička partija ponudi nešto, ostali će dati sve od sebe da popljuju to u startu, da ne prođe.

Kakav je dojam o Jadranki Kosor?

Ne pratim politiku u zadnje vrijeme. Nisam nešto pratio, ali mi je drago što je Mesića naslijedio Josipović. Ipak treba imati bar jednu osobu koja zna prčat’ s ljudima vani. Zamisli da je došao Bandić – koje bi sramote bile i neugodnosti za zemlju.

Pjevaš li u političkim kampanjama?

Svake godine zove me par stranaka za kampanju. Kod nas ljevičari preko noći postanu desničari. Da sam bio prisutan na sceni kad se rušio HDZ, kad je stanje nacije bilo takvo da se nešto može mijenjati, onda bih pjevao. Ako opet do toga dođe, ja sam tu. Ako dođe do toga i Bosni i Hercegovini, tu sam. Jedina politička opcija u BiH koja je bliže nekih mojih uvjerenja je Naša stranka samo što treba vremena da dobiju povjerenje i članstvo. Ti se ljudi ne daju. Naš je problem jer ne možeš reći da su ljevičari uvijek bolji od desničara. Kradu svi.

Autor: Goran Prokopec