Dvojica neuropsihijatara dobitnici nagrade Max-Planck

Miševi su po prirodi strašljiva bića. Da je drugačije ne bi valjalo. Da ne osjećaju strah brzo bi završili u ustima mačke. Strah je bitan osjećaj koji nam pomaže da preživimo, kaže profesor Hans-Christian Pape. On kaže da mozak svakog bića pamti opasne situacije i to tako što neku situaciju poveže sa osjećajem koje izaziva. Kad se sljedeći put miš ili čovjek nađu u ranije upamćenoj situaciji, mozak reaguje, kaže Pape.

Smisao svega jeste da se memorisanjem osjećaja izbjegne zapadanje u slične situacije. To memorisanje opisujemo kao osjećaj straha. Svako od nas ga ima. Neki strahovi su nam dati od rođenja, a od naših genetskih predispozicija zavisi to koliko se nečega bojimo. Uz sve to dolazi i lično iskustvo svakoga od nas.

Lično iskustvo može pokazati i da neka situacija uopšte nije opasna. Zapis u nervnim ćelijama koji kaže - "ovo je opasno" - se onda jednostavno izbriše. Druga sjećanja ostaju zapečaćena u našim moždanim vijugama. Žrtve nasilja i velikih katastrofa često pate zbog toga. Oni nekada bez razloga doživljavaju panične napade straha. Hans Christian Pape opisuje slučaj jednog pacijenta koji je 1993. preživio tešku željezničku nesreću kod njemačkog grada Eschede.

"On je sjedio u vagonu, kada je začuo obavještenje preko razglasa, a potom čuo veliki prasak i vidio kako ljudi oko njega stradaju. Nakon te traume kod njega se razvio veliki osjećaj straha koji bi izbio svaki put kada bilo gdje čuje neku poruku preko razglasa. Uprkos dugogodišnje terapije nije uspio da pobijedi taj strah."

Pape ukazuje da nije zabilježeno da se kod drugih putnika koji su preživjeli nesreću javljaju takve teškoće. To znači da je doživljaj različit od čovjeka do čovjeka. Pape je dokazao da korijen tih razlika leži u genetskom naslijeđu svakog čovjeka. On je trenirao miševe da reaguju strahom na neutralne podržaje, a potom ih učio da te strahove razgrađuju. Kod miševa kojima je blokiran određeni gen, ta sposobnost je bila takođe blokirana.

Profesor Pape kaže kako je danas vrlo teško medicinski tretirati postojanje bezrazložnih strahova.

"Činjenica je da se veliki broj ovakvih oboljenja uopšte ne može liječiti. Ipak, ne treba gubiti nadu. Nadamo se da ćemu u budućnosti poboljšati naše poznavanje bioloških temelja na kojima počiva rad mozga, te da ćemo na taj način razviti nove terapeutske postupke."

To, prije svega, znači da se radi na razvoju novih medikamenata koji bi tretirali određena područja u mozgu i na taj način uticati da mozak sam, kao gumicom za brisanje, ukloni memorisane osjećaje straha u određenim situacijama.