1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Dva kupea do Čelinca

U Čelinac gradić sa mlinom, ultra-maratoncem, mladim građevincima, došli smo 'Brzim preko Bosne' u dva kupea. Čiste ulice, parkovi, najveća legla slijepih miševa u Evropi i još mnogo toga skriveno je u njegovoj okolini.

Panorama Čelinca

Gradić na Vrbanji izgleda kao lijepo mjesto za život.

'Brzi' od Ploča, preko Mostara i Sarajeva, do Zagreba, ima tog jutra samo dva vagona i lokomotivu, a riječ je o saobraćajnoj liniji koja prolazi kroz dvije države. Zato su kupei prepuni. Složili smo se kao sardine u konzervama i rijetko ko ustaje da prošeta, jer neki putnici stoje i u hodniku.

Zaključujem da su uskršnji praznici povećali gužvu; u samo dvije sedmice, slaviće i katolici i pravoslavci. Sa mnom u kupeu je ožalošćena porodica koja ide na sahranu bliskom rođaku i ja poštujem njihovu bol. Cijeli put prolazi u tišini i šmrcanju, dok se propitujem u sebi šta znam o Čelincu. Znam, naprimjer, da je Željko Blagojević Čak, jedini ultra-maratonac u Bosni i Hercegovini, iz Čelinca. Sjećam se da su bh. mediji donijeli vijest kako je u znak podrške Srbima na Kosovu, trčao sam od Čelinca do Kosovske Mitrovice. Dočekali su ga tamo strani i domaći novinari i oduševljeni ljudi. Kamere su zumirale sportske patike na njegovim nogama kroz koje je probijala krv. Novinari CNN-a, „ London Times-a“ i BBC-a su ga pitali uglavnom, iste stvari. Zašto trči tako ekstremno duge dionice i kako izdrži toliki napor?

Željko Dubravac, direktor Centra za kulturu i sport

Želim da vidim kolike su moje mogućnosti.

Jedini ultra-maratonac u BiH

„Kao od šale pretrčite petsto ili osamsto kilometara,“ kažem Željku, kad smo se sreli. „Ako ste pomislili da je riječ o finansijskoj motivaciji, prevarili ste se. Doduše, u svijetu se vrte solidne pare kada se radi o ultra-maratonu, ali kod nas, sume se kreću između 300 i 500 eura. Ponekad je to samo sportska oprema koja se strašno troši, naročito patike,“ kaže Željko. Već i maraton, kao klasična disciplina, 42 km i 195 metara, izaziva divljenje i poštovanje i nešto je o čemu obični smrtnici mogu samo da sanjaju, a tek stotine i stotine kilometara... „Ne razmišljate tako samo vi,“ kaže Željko. „Ja sam jedini ultra-maratonac u BiH, a na prostorima bivše Jugoslavije, ima nas tridesetak. Bio sam prvak Balkana i imam najbolji rezultat. Istrčao sam sto kilometara za 7 sati i 49 minuta, a to je 4 minute i 40 sekundi po kilometru, u prosjeku.“

U Davosu, 2005. godine, u svjetskom kupu za ultra-maratonce, Željko je osvojio sedmo mjesto, a na svjetskom takmičenju Bern-Ženeva, iako povrijeđen, bio je 16. Ima 43 godine, a trči od dvadesete. Uz to, bavi se aktivno i planinarenjem. Ipak, kako izdrži, o čemu razmišlja dok trči i šta jede prije tih dugih dionica? „Bitno je da razmišljate samo o pozitivnim stvarima. Usput, dok trčim, slušam cvrkut ptica, žubor vode, a ponekad i dovikivanja ljudi koji me bodre. Prije trčanja jedem isključivo voće, povrće i žitarice. Ako pet dana prije trke uzmem bilo kakvo meso, ja nemam snagu koja mi je potrebna,“ kaže ovaj ultra-maratonac, koji je od 1986. godine, pretrčao oko 240.000 km. „To je oko šest puta po obimu planete na ekvatoru. Čuo sam da će od 2016. godine ultra-maraton biti olimpijska disciplina i to je ono što me posebno raduje,“ kaže Željko i odgovara na već davno postavljeno pitanje. „Zašto trčim? Želim da vidim kolike su moje mogućnosti i da svaki put pomaknem granicu izdržljivosti.“ „Kakvo je njegovo zdravlje?“ pitam Željka Dubravca, direktora čelinačkog Centra za sport i kulturu, gdje je i ultra-maratonac zaposlen odnedavno, kao referent za sport. „Nikad ne idem doktoru,“ kaže Blagojević. „Ako odem, nešto će mi sigurno naći, a ja se osjećam fantastično,“ kaže Željko maratonac i dodaje: „Riječ 'umor' i riječ 'mržnja' ne znam šta znače.“ „Ipak, da vam izmjere bar pritisak?“ kažem.

Voz Željeznica Republike Srpske.

A zadihani 'ćiro', kašljucao je živopisnom dolinom Vrbanje gotovo četiri decenije...

„Sportska razglednica Čelinca“

Direktor Centra za sport i kulturu, Željko Dubravac, pokazuje mi brojne pehare i nagrade koje su osvojili čelinački sportaši i odmah mi je jasno da sport ovdje ima dugu tradiciju. Tako dugu, da je o njoj napisana knjiga i štampana 2008. godine pod naslovom „Sportska razglednica Čelinca“. Listam je malo tu u prostorijama Centra. Bogato je ilustrovana fotografijama. Pada mi u oči jedan zanimljivi pasus: „ A zadihani 'ćiro', kašljucao je živopisnom dolinom Vrbanje gotovo četiri decenije. Odvezao je sa ovih prostora mnogo trupaca i uglja, dovozio i odvozio ljude i razne predmete. Ali, malo šta je izazvalo toliko radosti kao lagani tovar koji je u njemu iz pravca Banja Luke stigao početkom proljeća 1946. godine. Naime, Milan Maličević, po zanimanju kovač, a tada sezonski radnik u Bačkoj, donosi u Čelinac prvu fudbalsku loptu, koja odmah postaje centar interesovanja omladine.“ I kako tada, tako do dana današnjeg. Najdužu tradiciju ima FK „Čelinac“ koji se trenutno takmiči u regionalnoj ligi Republike Srpske, Zapad. Inače, Centar za sport i kulturu okuplja 12 sportskih klubova i 4 kulturno-umjetnička društva. Osim fudbala, zastupljena je košarka, šah, tenis i sportski ribolov.

„U ovim klubovima i društvima, okuplja se preko 1200 mladih ljudi, što smatramo našim velikim uspjehom. Naše kulturne i sportske manifestacije prati preko 25.000 ljudi, a opština Čelinac ima oko 18.000 stanovnika. Da organizacija sportskih i kulturnih događaja prelazi lokalne okvire, prepoznalo je i Ministrastvo sporta i kulture RS-a, ali i Ministarstvo civilnih poslova BiH, koje nam je prošle godine sufinansiralo organizaciju kulturne manifestacije 'Čelinačko ljeto',“ kaže Željko Dubravac.

Ulice u Čelincu su nevjerovatno čiste, parkovske površine uređene, cvijeće u njima procvjetalo, a cijeli kraj zaogrnut raskošnim beharom. Gradić na Vrbanji izgleda kao lijepo mjesto za život. Njegovi stanovnici su pretežno srpske nacionalnosti. Prije posljednjeg rata, bilo je oko 7 odsto Bošnjaka i 2 odsto ostalih. Bošnjačke kuće i džamije su obnovljene i suživot se skoro, pa vratio na predratni nivo. „Ljudi su počeli čak i po slavama ići. Zajedno se slavi i Bajram i Božić. Bošnjačka omladina uključena je u naše sportske i kulturne aktivnosti. Možda to još nije do kraja 'otkravljeno' ali, ide, ide nabolje,“ kaže Željko Dubravac dok me ispraća.

„Milka efekat“

Ljiljana, Lehrerin, Celinac, Bosnia und Herzegovina

Seoska učiteljica Ljiljana

I onda me na ulici, čim sam izašla iz Centra, sačeka pravi jungovski sinhronicitet. Mlada žena koju sam upravo vidjela na fotografiji u knjizi „Sportska razglednica Čelinca“, stoji preda mnom, upoznajemo se, a zatim, kad čuje da sam novinarka, kupuje mi Čelinačke novine. Zove se Ljiljana Stanković, dugo se bavila košarkom i radila u nevladinom sektoru. „Ja sam sada prava seoska učiteljica,“ kaže Ljiljana i smije se. Hoće, pričaće mi o svom gradu, onako kako ga ona vidi. „Čelinac je sredina sa dobrim potencijalom u ljudstvu i prirodnim resursima, malo mjesto nadomak Banja Luke. Puno sam radila i putovala po cijeloj BiH i znam kako koje mjesto 'diše'. Recimo, bila sam u Tešnju, koji je jedna mala sredina, ali ljudi su tamo drugačiji. Ovdje nema te pozitivne energije kao što je ima tamo. Ovdje lokalna politika, dnevna politika, a i ljudi ne dozvoljavaju da se u ljudima oslobodi ta pozitivna energija koja sigurno postoji,“ kaže Ljiljana. Može li to pokazati na nekom primjeru? „Mogu. Evo, ja sam osam godina radila u nevladinom sektoru i snažno se angažovala da se neke stvari promijene nabolje, ali na taj moj angažman gledalo se s nevjericom i loše. To mi je ubilo motivaciju. Imam podršku jedino u mojoj školi,“ kaže ova učiteljica. Znači, Čelinčani još nisu došli do spoznaje da 'sretna krava daje više mlijeka'. Sada se to zove „milka efekt“. Znate onu ljubičastu kravu koju tetoše dok ona lije mliječnu čokoladu? Zašto među ljudima u BiH nema više toplih riječi i razmjene komplimenata, kada to neminovno uljepšava naše živote, pitam se.

Učiteljičino „pomjeranje“…

„Šta biste uradili u Čelincu, da dobijete vlast na sedam dana?“ pitam Ljiljanu Stanković. „Neke bih ljude pomjerila s nekih mjesta i postavila ih na neka druga. I pokušala bih ljude ubijediti da svako samo mora da radi svoj posao najbolje što može. Takođe bih istakla neke pozitivne primjere iz našeg grada. Naprimjer, u Domu zdravlja u Čelincu, događaju se dobre stvari, zato što je došao direktor koji je rekao: 'E, ovo ćemo ovako, a ovo ovako i ne može drukčije ni naopako',“ kaže Ljiljana i pokazuje mi kuću Bajre Jusića, najboljeg limara u cijelom kraju. Njegova kuća je prva zapaljena u posljednjem ratu. Sva sreća pa su svi ukućani bili kod rodbine, u blizini. Razgovaramo u njegovoj auto-limarskoj radionici koja je takođe obnovljena uz pomoć stranih donatora.

Damir Jusić

Loš njemački đak.

„Bio sam ovdje cijeli rat. Bila su ružna vremena, ne volim se toga ni prisjećati. Imam puno posla i solidno živim, ali oko mene... Ne možeš svima pomoći, ali pomažem koliko mogu,“ kaže Bajro i dodaje da njegova kćerka studira medicinu u Banjaluci, a sin radi s njim u radionici. „Mirno je u Čelincu. Imam posao i sretan sam da nisam kreditno zadužen, mislim, nisam nikome žirant. Danas je najopasnije u BiH biti nekome žirant.“ Bajro je zaposlio i bratića Damira Jusića koji je dugo bio u Njemačkoj, gdje je proveo petnaest godina. „Bio sam loš đak u Njemačkoj. Završio sam za auto-limara u Banjaluci. Morao sam se vratiti iz Njemačke, dobio sam 'abschiebung'. Nije mi žao, ovdje sam nekako slobodan. Bolje mi je u BiH, nego u Njemačkoj, imam svoje društvo, solidno zarađujem i nemam nikakvih problema, a i djevojke su ovdje ljepše,“ kaže mladi Jusić.

Vodenica...

Idila od koje se teško rastati.

Ostajemo da gradimo svoju zemlju

Svi koje sam srela u Čelincu rekli su da ne smijem otići iz ovoga grada prije nego što vidim Mlinsku rijeku, koja je dobila ime po starim mlinovima koji su još u funkciji, a radi se, zapravo, o velikom sportsko-rekreacionom i skautskom centru. U kamp Mlinske rijeke dolaze na kampovanje skauti iz cijelog svijeta. Iako je rano jutro, tamo je već grupa mladih iz Banja Luke, koji piju, pjevaju i vesele se životu. Nude mi rakiju medovaču, ili pivo 'hladno kao pogled svekrve'. Svi studiraju građevinu i nakon završetka, žele ostati u svojoj zemlji. „Ostajemo ovdje da gradimo našu zemlju,“ kaže Nebojša Tadić, a Slobodan Đurđević dodaje: „On će voziti tačke, a ja ću miješati malter.“ „Možda odemo u Irak da za lovu gradimo u toj zemlji,“ dobacuje jedna djevojka. „Divno ste društvo, ali zašto jednonacionalno? Gdje su vam prijatelji Bošnjaci i Hrvati?“ pitam Milana Pejića, zaduženog za roštilj. „U ratu su mi mnogo pomogli moj drug Denis i njegova majka. Oni su Bošnjaci i ja to nikada neću zaboraviti. Bio sam neko vrijeme u njihovoj kući. Denis je i sada moj prijatelj,“ kaže Milan.

Mladi na rijeci...

Umijeće življenja uz pivo "hladno kao pogled svekrve"!

A onda, kao i obično, šećer dolazi na kraju. Odlučujem da se nagradim dobrim ručkom u konobi „Gradina“, na ulazu u samo gradsko jezgro Čelinca. Od ljepote, zastaje dah i budi se divljenje za čovjeka koji je divlju deponiju pretvorio u pravi raj. Radovan Dragojević, jedan od suvlasnika, priča mi o hrani koja se servira gostima. Sva je iz domaćeg uzgoja i da bi to i potkrijepio, vodi me do mlina koji melje žito. Cijeli kompleks površine 20.000 kvadratnih metara, a samo vještačko jezero 5098. U jezeru je mnogo ribe, šarana, amura i tostolobika. „Već smo imali ponudu od Talijana, da prodamo ovaj kompleks. Ne pada nam na pamet. Ima nas 17 zaposlenih i planiramo još svemu dodati motel. Ovdje sam odrastao i znam kakve se ljepote u ovom kraju još kriju. Tri kilometra odavde je pećina sa najvećim leglom slijepih miševa na Balkanu. Otvorena je i može se posjetiti,“ kaže Dragojević. Slijepi miševi ili teletina? Dilema je trajala tek trenutak jedan.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odg. urednik: Svetozar Savić