1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Dva jaja besplatno

Kako iskoristiti šest mjeseci besplatnog interneta? Guglati laži, ili oguglati na njih?

Nije mala stvar, računa brucoš ispred reklame kablovske kompanije Telemach, šest mjeseci interneta džaba. I još pet puta bržeg! Ostaće više para za struju, moći će paliti bojler tri puta sedmično (daćebog da bude i vode), a preteknuće koja marka i za bolji ručak.

Sve tako u tom veselom raspoloženju, da eto ima čovječnih kompanija koje vode računa o rastućoj besparici, kad to već država ne radi, svrati junak ove priče na pijacu. Od tezge do tezge, kad na jednoj, na kartonu, reklama: dva jaja besplatno.

To mu se, međutim, učini čudno. Da jedna velika i bogata kompanija poklanja nešto ljudima, to mu ima smisla, ali da jedan običan nakupac poklanja jaja na pijaci, to već liči na neku prevaru. S tim prodavačima na pijaci kupac uvijek treba biti na oprezu, s četvero očiju otvorenih. Svaki drugi je Dejvid Koperfild; tri zdrave jabuke pred tobom "iz izloga" stavi u papirnu kesu, dok dođeš do kuće kesa se raskvasila od truleži u njoj.

Prelomi i zatraži dva besplatna jaja...

Gleda brucoš robu, gleda oglas na reklami, gleda prodavača, pa najzad prelomi i zatraži dva besplatna jaja. Ako su i pokvarena, ako su i mućci, džaba su. A možda nisu, možda čovjek tako pridobija mušterije, marketing je danas čitava nauka, lakše je teorijsku fiziku diplomirat.

A prodavač mu upakuje cijelu školjku od dvanaest komada i zatraži tri marke.

Brucoš se tu malo unezgodi, vidi da okolni prodavači sad motre u njega i namiguju jedni na druge, pokaje se što se polakomio na besplatna jaja, ali skupi hrabrosti pa tiho, odgurujući pruženu školjku, izgovori da nije tražio cijelu školjku nego dva besplatna.

Prodavač mu na to poturi onu reklamu, i kucne prstom po tekstu ispod onog Dva jaja besplatno. Taj drugi, napisan sitnim slovima, i grafitnom olovkom, brucoš nije ni zapazio, pored ovog velikog, istaknutog debelim crnim i žutim markerom. Tu je matematički tačno stojalo da je jedno jaje 30 feninga, a školjka od 12 jaja 3 marke.

Pokunjen i praćen podrugljivim smijehom prodavaca, mladić napusti pijacu, i sad već sumnjičav prema svima i svemu, vrati se pred onaj bilbord. Piše, i dalje, šest mjeseci besplatan internet, ali i ovdje praćeno malim slovima, dodatnim iskazom, koji prvi čini neistinitim: uz trio grande paket. Jer, kad je malo kasnije, od kuće, nazvao kompaniju, objašnjeno mu je, kao i na pijaci, da internet dobija džaba pod uslovom da kupi ponuđeni paket.

Je li on, pomisli, spuštajući slušalicu, glup i nepismen, osim što je nepažljiv (hoće li mu se u tom slučaju to što je student uzeti kao olakšavajuća ili otežavajuća okolnost) ili nešto s tim pijačarskim svijetom vani ozbiljno nije uredu?

Jer eto, kako god okrene i obrne to što mu se dogodilo, on kao student lingvistike dolazi do istog zaključka – da su ga i velika kompanija i mali pijačar svjesno doveli u zabunu, manipulišući iskazima i njegovom pažnjom. Koristili su jezik da bi ga obmanuli, ili, kako to sv. Augustin ljepše kaže (kad se jezik u tu svrhu koristi), da bi ga slagali.

Ali ako je laž, sjeti se student jedne druge knjižice koju je nedavno pročitao – Lingvistika laži, autora Haralda Vajnriha – nepodudaranje rečenog i mišljenog, onda ova reklama kompanije Telemach ipak možda i nije laž. Jer nisu ljudi slagali, pravno gledajući; smisao pune rečenice kazuje da je internet besplatan – pod određenim uslovom. Kojim, to ne piše (nego se sazna, kad se nazove ili ode u poslovnicu: da treba potpisati ugovor na dvije godine, mjesečno od 50 maraka, prvih šest mjeseci 30). A to onda znači da ipak ta reklama jeste laž, jer kompanija nije rekla sve što je mislila. Odnosno, to što je rekla manje je od onog što je mislila, pa se prema tome rečeno i mišljeno ne podudaraju, te je stoga, prema Vajnrihovoj definiciji istine kao podudaranja rečenog i mišljenog, Telemachova reklama laž.

Laž i istina

Osjećajući se kao student lingvistike pozvanim da o ovome razmišlja, uz to pomalo i bijesan što su ga ismijali i narugali mu se na pijaci, u isto vrijeme osjećao se nedorastao temi. Laž i istina! Ko je on da sa svojih dvadeset godina sudi svijetu na osnovu jedne knjige i jedne definicije u njoj?

A laži ima različitih, kaže Vajnrih u toj knjizi, i razloga da se laže. To što se laž može opravdati, ne čini je boljom od istine. Opravdati male i bezazlene vodi ka neprepoznavanju velikih i opasnih. Kao primjer jedne takve Vajnrih navodi Hitlerov odgovor o namjerama Njemačke prema Čehoslovačkoj. Pa ako je Vajnrih u pravu, a studentu se čini da jeste, onda mora postojati neka veza između ljudi koji su oguglali na sitne laži i lažova koje biraju za predsjednike.

Kad, naprimjer, predsjednik Republike Srpske izjavi za čovjeka osuđenog pred međunarodnim sudom na doživotnu robiju zbog zločina genocida da je kao patriota i visoki vojni stariješina dao veliki doprinos u Odbrambeno-otadžbinskom ratu i ostaće u trajnom sjećanju u narodu i Vojsci Republike Srpske, koje se mišljenje podudara s ovom izjavom? Da su zarobljenici i civili, njih osam hiljada, ubijeni slučajno, bez plana i znanja visokih vojnih starješina, da su bagerima zatrpavani i kamionima premještani iz hortikulturnih razloga?

Samo ako tako misli onda predsjednik ne laže, ali misliti tako može se samo s ozbiljnim mentalnim poremećajem. Jer šta je drugo nego mentalni poremećaj umjesto vojnika koji ispaljuje metak vezanom zarobljeniku u potiljak vidjeti Miloša Obilića kako mačem probija Murata? Zar je to sve što demokratija danas nudi ljudima – izbor između ludaka i lažova?

Zakon, međutim, ne brani ni ludacima ni lažovima da se kandiduju za predsjednika, pod uslovom da su konstitutivni. Kao što nikome, pa ni članovima predsjedništva, ne brani (i dobro je što ne brani!) da vjeruju u jetije i lohnesove, u Torabijevu vodicu, u piramide sunca, u hodanje po vodi i levitaciju, u oživljavanje mrtvih i bezgrešna začeća, u Miloše i Murate... I sve što izgovore, dok svojim očima vide to što u riječi pretvaraju, istina je. Pa je tako istina da Isus jeste hodao po vodi, sve dok onaj ko to izgovara gleda crteže u ilustrovanoj Bibliji kao dokumentarne fotografije. Ali istina je i da Isus nije hodao po vodi, za onoga ko takvu mogućnost ne vidi u udžbeniku fizike.

Istina je očito krhka biljčica ukoliko se odvoji od stvarnosti i svede na uvjerenje, osjećao je student da mora zaključiti, iako ne baš tom metaforom. Istina, mislio je, nije važna kao iskaz o nečijem uvjerenju nego kao iskaz o nečijem znanju, na osnovu kojeg drugi ljudi uspostavljaju vlastiti odnos prema stvarnosti. Za naše poznavanje stvarnosti (i naše snalaženje u njoj) bitno je šta neko o njoj zna a ne u šta vjeruje. I to više što je taj neko na višem položaju.

Kad se stvari s istinom tako postave, slutio je student, onda bi od obećanja izrečenih u izbornim kampanjama bila neodvojiva obrazloženja kako se obećano konkretno planira ostvariti, korak po korak, od činjenice do činjenice.

I ta bi objašnjenja onda pokazala imamo li posla s osobama koje govore istinu, s mjesečarima koje je opasno slijediti, ili s pijačarima koji nas lažu za sopstvenu korist.

Ali se stvari s istinom tako ne postavljaju, zaključio je brucoš s uzdahom. Iz nekog razloga, njemu nedokučivog, ljudima je danas istina nešto odbojno, neprijatno... Najveću sumnju izaziva onaj ko ne laže, ko govori onako kako misli, misleći pri tome razložno i tačno, onaj ko diže obrve tamo gdje drugi spuštaju pogled. Pa više nije Telemachova reklama koja obmanjuje građane veličinom slovima i lukavom sintaksom kampanja vrijedna prezira, nego student koji ima devetnaest godina a još nije naučio da je od istine korist mala i neizvjesna, a od laži brza i sigurna.

Ali studij je tek pred njim, naučiće. Plus semestar besplatnog interneta...