Duldung kao sudbina

Već godinama su Iračani najveća izbjeglička skupina u Njemačkoj. Danas (19.3.) u Njemačku stiže novih 2.500 Iračana, koji su zbog nasilja koje vlada u Iraku te progona kršćana morali napustiti svoje domove u toj zemlji. Većina tih ljudi do sada je živjela u izbjegličkim logorima u Siriji i u Jordanu. Što te ljude očekuje u njihovoj novoj, privremenoj domovini? Kako žive iračke izbjeglice u Njemačkoj? Mnoge od njih se ovdje tolerira, oni nemaju trajnu dozvolu boravka i kad-tad će, kako sada stoje stvari, morati napustiti Njemačku.

Bez domovine i ljubavi

"Ja sam ostao bez obitelji, više nema nikoga u mom Bagdadu, u mom Iraku. U ovom se trenutku uopće ne mogu vratiti u tu zemlju, Irak je danas krvava zemlja", priča Ghassan El-Zuhairy. On je jedan od 72.000 izbjeglih Iračana, koji trenutno žive u Njemačkoj. 30-godišnjak krhke tjelesne građe prije sedam godina je pobjegao iz svoje domovine. El-Zuhairy je tada zapravo htio otići u Švedsku, gdje živi njegova zaručnica. No, njemačka policija ga je u rujnu 2002. uhitila u vlaku, jer je u Njemačku ušao ilegalno. Po tada važećim europskim pravilima o azilu i azilantima El-Zuhairy je morao ostati u zemlji u kojoj je priveden - u Njemačkoj, gdje je ubrzo pokrenut postupak za dodjelu azila. No, njegov zahtjev je odbačen. Otada se u Njemačkoj El-Zuhairyja "trpi" odnosno "tolerira", kako glasi doslovni prijevod riječi "Duldung". Riječ je o dokumentu kojim njemačke vlasti dozvoljavaju privremeni boravak ilegalnim doseljenicima, pojašnjava Kai Weber iz Vijeća za strance u njemačkoj saveznoj pokrajini Donjoj Saskoj: "Duldung je potvrda kojom se dokazuje da neka osoba u Njemačkoj boravi legalno, odnosno da je odgođen njihov izgon iz Njemačke i to na neodređeno vrijeme."

Život bez planova

Razlog zbog kojeg se trenutno iračke izbjeglice ne može poslati natrag u njihovu domovinu je građanski rat u toj zemlji. Po mišljenju gospodina Webera iz Vijeća za izbjeglice u Donjoj Saskoj situacija na terenu se neće promijeniti u dogledno vrijeme: „Smatramo da bi bilo primjereno i u skladu s važećim pravnim propisima da Iračani koji u Njemačkoj imaju Duldung i koji ovdje žive već neko vrijeme dobiju dozvolu boravka. Njihov povratak u Irak u dogledno vrijeme nije moguć zbog pravnih i drugih razloga, na primjer stanja koje vlada u toj zemlji."

"Duldung" je za ljude poput Ghassana El-Zuhairyja, koji živi u malom gradiću Northeimu u blizini Hannovera, dokument koji ograničava njihovu slobodu: oni se ne smiju slobodno kretati po Njemačkoj, oni ne smiju napustiti saveznu pokrajinu Donju Sasku. Zato je Ghassam i izgubio svoje radno mjesto u jednom pogonu za izradu karoserija. Iračanin je izučio zanat metalnog tehničara, a njegov bivši šef ga nije mogao zadržati u poduzeću zbog toga što Ghassan nije smio posjećivati mušterije u drugim krajevima Njemačke. Sada taj 30-godišnjak živi od socijalne pomoći: "Ja trenutno nemam nikakve planove...bolje da ništa ni ne planiram, inače ću oboljeti, psihički oboljeti..."

Treba ponuditi perspektivu u Njemačkoj

El-Zuhairy je u međuvremenu savladao njemački jezik iako kao osoba s "Duldungom" nije imao pravo pohađanja besplatnih tečajeva. Bez obzira na količinu njegove motivacije, bez dozvole boravka u Njemačkoj Ghassan El-Zuhairy nema nikakve šanse za integraciju u njemačko društvo. A ta činjenica smeta i Kaija Webera iz Vijeća za strance u Donjoj Saskoj. On smatra da sadašnja situacija nije zadovoljavajuća: "Mi ne možemo na jednoj strani govoriti kako prihvaćamo žrtve rata zbog situacije koja vlada u Iraku, a na drugoj strani razmišljati o tome kako bi te ljude mogli poslati natrag u rat. To po našem mišljenju nije u redu, moramo razviti koncept koji Iračankama i Iračanima nudi perspektivu u Njemačkoj."

Kap na vrućoj stijeni

Vijeće za izbjeglice u Donjoj Saskoj u načelu pozdravlja spremnost Njemačke da primi ukupno 2.500 iračkih izbjeglica tijekom ove godine. Pa ipak je ta brojka premala, smatra Kai Weber, koji podsjeća da u izbjegličkim logorima u Siriji i Jordanu u ovom trenutku živi oko 2,5 milijuna protjeranih Iračana: "To je samo kap na vrućoj stijeni, obzirom na patnje koje muče ljude u tim zemljama...to neće pomoći da značajnije smanjimo njihove muke, ali je barem znak dobre volje. Smatramo da sada ne smijemo stati. Njemačka bi trebala primiti i deset puta više izbjeglica. Smatramo da bi 25.000 ljudi bila primjerena brojka. To je otprilike isto onoliko koliko je Njemačka primila u 80-im godinama prošlog stoljeća. Tada se radilo o Vijetnamcima koji su plovili Južnokineskim morem, takozvani "boat people"."

Ghassan El-Zuhairy kaže kako bi bio najsretniji kada bi se za njega otvorila neka dugoročnija perspektiva života u Njemačkoj. On više ne sanja o Švedskoj. Pet godina je njegova zaručnica čekala na njega u toj skandinavskoj zemlji. Na koncu je izgubila sve nade...i udala se za jednog drugog muškarca.