Duhovni otac pokreta otpora

Otac Laurentius je rodjen 8. marta 1888. u mjestu Elisabethfehn, u saveznoj zemlji Niedersachsen. Vrlo rano se uočila njegova sklonost retorici i literaturi. Stoga su brojni bili iznenadjeni time kada je stupio u red fratara dominikanaca. Nakon studija je postao provincijal ovog reda u gradu Kelnu.

Nakon dolaska nacista na vlast, otac Laurentius im je vrlo brzo postao trn u oku. On je 1933, napisao članak u listu Germania u kojem je kritikovao rasnu ideologiju nacista. On je od katolika tražio da ne potpadnu pod uticaj tadašnjih ideologa, nego da slijede principe svoje religije. U jednom članku Laurentius poziva katolike na otpor sljedećim riječima.

«Kako zahtijevati od nekoga da ostane miran kada njegova kuća gori? Molim vas da uvidite da je kuća odista u plamenu! Zadaća dominikanaca je da u ovom trenutku nastupe u ime istine i prava. Bez obzira na to što to u ovom trenutku predstavlja herojski čin i može da ima i opasne posljedice.!»

9. aprila 1935. Gestapo hapsi oca Laurentiusa. U jednom namještenom političkom procesu on biva osudjen na zatvor. Tri mjeseca je proveo u zatvoru u Kelnu, nakon čega je prebačen u Oldenburg. Dvojica njegovih kolega dominikanaca, koji su osudjeni skupa s njim, nisu preživjeli zatočeništvo.

Krajem 1940. Gestapo počinje sa sistematskim uništavanjem manastira, koji se pretresaju, bivaju zaplijenjeni ili se pretvaraju u bolnice za ranjenike. Svi katolički sveštenici, posebno dominikanci zbog svog uticaja na obični narod, su pod stalnom prismotrom, pojašnjava sveštenik Rainer Maria Groothuis.

"U brojnim izvještajima Gestapoa stoji kako su dominikanci jurišne trupe Pape, da su to agenti Vatikana. Stoga ih je trebalo uništiti. Trebalo je naći neki razlog da ih se zabrani. To je bio cilj režima. Vršene su racije, plijenjeni materijali. Dominikancima su neki manastiri jednostavno oduzeti."

Otac Laurentius je sačinio planove za uspostavu takozvanog «četvrtog Reicha». On je njegovao veze sa pokretom katoličkih radnika i drugim pokretima otpora okupljenim oko grofa Moltkea i grofa Stauffenberga, navodi dominikanac Basilius Streithofen.

"Laurentius Siemer je imao kontakte sa članovima pokreta otpora, ali ih je držao u tajnosti. Koliko je meni poznato čak ni drugim dominikancima nije govorio o tome. On je bio u vezi sa osobama oko grofa Stauffenberga, koji su kasnije redom ubijeni, ali o tim vezama drugi nisu ništa znali."

Nakon što je 20. jula 1944. propao atentat na Hitlera, i skoro svi tajni saradnici oca Laurentiusa ubijeni, i on sam se našao na listi za odstrijel. Gestapo mu je ušao u trag 16. septembra 1944. u jednom manastiru u Oldenburgu, ali mu je pošlo za rukom da pobjegne. Dok je jedan dominikanac zadržavao dvojicu agenata Ggestapoa na ulaznim vratima, Laurentius je pobjegao na zadnji izlaz i skrio se u štali jednog seljaka. Heinrich Kurre, tada je bio dječak, ali se dobro sjeća.

"U toj štali je bila jedna sobica gdje je spavala moja tetka. Tamo smo mu namjestili krevet. Kad god bi bilo opasno mogao se sakriti u slami u jednom uglu."

Iz te štale se poslije prebacio na jedno seosko imanje gdje se skrivao sve do kraja rata.

Laurentius Siemer je nakon rata dobio najveće njemačko odlikovanje, orden za zasluge, učestvovao je u izradi temeljnog njemačkog zakona i bio jedan od osnivača njemačke demokršćanske stranke CDU. Umro je oktobra 1956. Nikada nije glorificirao svoj otpor nacizmu. On je sebe jednostavno vidio kao predstavnika jedne sile koja stoji iznad moći države.