1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a
Najnoviji video
U fokusu
Bosna i HercegovinaNjemačkaRat na Bliskom istoku

Dug put jugoistoka Evrope u EU

Klaus Dahmann5. april 2007

U EU su donedavno vođene žestoke rasprave o tome gdje su njene istočne granice, odnosno koliko bi još članica trebalo primiti. Dali će EU imati 30 ili 35 članica i kako će to funkcionisati? Ove rasprave su utihle. U centru pažnje je ponovo evropski ustav, i drugo, sa stanovništa protivnika proširenja, trenutno nema razloga za uznemiravanje. Među onim zemljama iz jugoistočne Evrope koje bi rado pristupile EU, skoro i da nema ozbiljnog kandidata, smatra u svom komentaru Klaus Dahmann.

https://p.dw.com/p/AVRP
Foto: AP

Da, u temu proširenje vratio se mir. Jer, frontovi spora su jasni, baš kao i njegove granice, i to za bar naredne dvije decenije. Novom susjedskom politikom EU je tako reći iza zatvorenih vrata utvrdila koga će ostaviti "pred vratima": na istoku je sa sadašnjim članovima stvar završena, Rusija i Bjelorusija ionako ne žele da uđu, Ukrajina, doduše, hoće ali - ne može. Na jugoistoku je Turska - kojoj šefovi država i vlada kažu i "da" i "ne". Odluka je odložena.

Čitava južna Evropa, međutim, ima jasnu perspektivu pristupa - kako to bar EU stalno tvrdi. A iznošenje takvih tvrdnji je trenutno lako- Hrvatska je jedina zemlja koja može da se nada pristupu sljedećih godina, možda još i mala Makedonija. A onda dugo nema nikog.

Ostatak regiona nije dospio ni do statusa kandidata. Što se tiče Bosne i Hercegovine i Kosova to je očito: to nisu suverene države a na putu da to postanu ne odmiču ni centimetar. Srbija se grčevito drži Kosova i zbog nesaradnje sa Haškim tribunalom dobija loše ocjene - zbog čega su i odnosi sa Evropskom unijom "pod ledom". Crna Gora je od prije nekoliko mjeseci nezavisna od Beograda, ali još nije sprovela odlučujuće korake u pravcu EU. Ostaje još Albanija, o kojoj se posljednjih godina slušalo uglavnom zbog stalnih promena na čelu vlade - a u najnovije vrijeme i zbog energetske krize iz domaće radinosti. Sve šanse da se zemlja pokrene u pravcu EU ugušile su unutrašnjepolitičke zadjevice.

Oni koji su do sada tvrdili da će se takvi problemi riješiti po prijemu u Evropsku uniju, postali su vrlo tihi. Već i pogled prema Italiji pokazuje: članstvo nije nikakav lijek koji lijeci sve bolesti, nikakva garancija dobrog vođenja vlade i političke stabilnosti. Najnoviji primer je Rumunija: trzavice u vladi su tamo tolike da je čak i ministarka pravosuđa Monika Makovei, velika uzdanica Evropske unije, otjerana sa funkcije. Ako neko još traži obrazloženje za to što su Rumunija i Bugarska postali članovi drugog razreda, sa postavljenim uslovima i strogim nadzorom - eto ga.

Kriza rumunske vlade je voda na vodenicu onih koji žele da prikoče polet širenja, ili ga čak zaustave. I najveće pristalice novih učlanjenja moraju sa njima da se slože u jednom: u Evropskoj uniji se traže stabilni partneri - a ne problematična djeca.