1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

Dug put do mirovine za radnike iz geta

Nekadašnji radnici iz židovskih geta imaju pravo zatražiti njemačku mirovinu. Na putu do njezina ostvarenja bore se s birokracijom i problematičnim zakonima. A cijela procedura traje predugo.

Avri Steiner gotovo je svaki dan u svom ateljeu. Police su mu zatrpane kanticama boje i kistovima. Na nekima od njih nalaze se još nedovršene slike na kojima je moguće prepoznati apokaliptične motive. Ovaj 83-godišnji Izraelac samouki je slikar. Slikanje mu služi poput lijeka kada iz prošlosti izrone sjećanja.

Avri Steiner je kao mladić bio u getu u Budimpešti. Jedini je iz svoje obitelji preživio nacistički period, dijelom i zato jer je u getu i radio. "Naš posao u getu sastojao se od sakupljanja leševa. Bili su to prije svega ljudi stradali u bombardiranjima“, priča Avri Steiner. “Leševe smo morali ili spaliti ili uredno složiti jedne na druge. Za to smo dobivali neku vrstu tople vode koju su nazivali juhom“. Steiner je imao 13 godina kada su 1944. njemačke trupe ušle u Mađarsku, a sve židovske stanovnike Budimpešte zatvorili su u geto.

Zakon mimo stvarnosti

Danas, 70 godina kasnije, Steiner živi u malom izraelskom gradu u blizini Tel Aviva. S malom penzijom države Izrael jedva spaja kraj s krajem. „Tijekom rata nisam uspio završiti školu, a ni steći pravo obrazovanje“, kaže Steiner. Godinama je vodio bitku s njemačkim vlastima u želji da mu priznaju barem rad u getu i da na temelju toga ostvari pravo na njemačku mirovinu.

Israel Ghettorenten

Avri Steiner

Još je 2002. Bundestag usvojio Zakon o mirovinama za radnike iz geta kako bi preživjelima omogućio kakvu-takvu odštetu. Međutim, zakon predviđa gotovo jednake birokratske procedure za radnike iz geta i za sve ostale današnje umirovljenike u Njemačkoj. Tijekom procesa podnošenja zahtjeva problematični su prije svega pojmovi kao „dobrovoljno“ i „naknada“. Tako je 2002. odbijeno gotovo 90 posto zahtjeva, među ostalim i zato jer su često nedostajali pisani dokazi. "Naravno da ne postoje nikakvi dokumenti, svjedoci ni papiri“, priča Nils Johannsen, stručnjak za socijalno pravo iz Berlina. „Nacionalsocijalistička uprava nije željela ljudima izdavati nikakve dokumente o njihovim aktivnostima, željela ih je samo iskoristiti“.

Teška njemačka birokracija

Ni Avri Steiner nije imao uspjeha s njemačkom birokracijom. „Nisam znao kako bih to obavio. Nisam imao potreban novac, ali ni mentalne snage“, priča i bespomoćno sliježe ramenima. Zato je zahtjev za njemačkom mirovinom podnio putem odvjetničkog ureda iz Tel Aviva koji je specijaliziran za odštete radnicima iz geta.

Odvjetnički ured prouči slučaj te ga dalje preusmjerava odvjetnicima u Njemačkoj. Neke procedure mogu potrajati i godinama, priča savjetnica Yaffa Golan gledajući na ormare prepune dokumenata. Ona nema puno razumijevanja za njemačku birokraciju. "Naši se klijenti pitaju zašto se tako dugo moraju boriti za svoja prava, kada su svi radili u getu“, kaže Yaffa Golan. "Zašto opet prolaze kroz selekciju i odabir?“

I Avri Steiner svoj je dosje predao još 2003. No, njegov je zahtjev prihvaćen tek 2010. Dakle, tek nakon što je Savezni socijalni sud 2009. odlučio da u načelu svi ljudi koji su radili u getu, imaju pravo na potraživanje mirovine, pa makar se radilo o sitnišu. Naime, zaostaci mirovine isplaćuju se samo četiri godine unatrag, a ne kako je prvotno bilo predviđeno, od 1997. Tako Avri Steiner sada od njemačkog mirovinskog fonda prima 219,20 eura mjesečno.

Problemi što ih zakon stvara žrtvama nacionalsocijalizma već su dugo poznati. Ali u budućnosti, sam proces trebao bi biti jednostavniji i korektniji, kaže ministrica rada Andrea Nahles iz SPD-a. To je dogovoreno na njemačko-izraelskim vladinim konzultacijama u Jeruzalemu, krajem veljače. "Već od 2002. postoji mogućnost predaje zahtjeva za mirovinu, no, nažalost, mnoge su stvari tada još bile nejasne. Njemačko zakonodavstvo često nije uspijevalo odgovoriti na potrebe tražitelja mirovina, rekla je Nahles za DW. "Sada pokušavamo pojednostaviti čitavu proceduru kako bi većina ljudi ostvarila retroaktivne isplate od 1997“. Novi bi zakon mogao biti donesen već ovoga ljeta.

Zugang zum Ghetto in Lodz 1942

Ulaz u geto u Lodzu

Novi zakon pojednostavljuje proceduru

No, određena doza skepse ipak i dalje postoji, prije svega kod preživjelih, kao što je Avi Steiner. "Mi koji smo preživjeli u prosjeku imamo oko 80 godina. Srećom ne znam koliko ću još poživjeti“, kaže Steiner. „No, zašto to sve toliko dugo traje, to nema nikakvog smisla. S 50 ili 60 godina čovjek još ima dosta života pred sobom pa se pitam zašto čekaju da ljudi pređu 80.?“

Avri Steiner ima samo jednu crno-bijelu fotografiju iz svoje domovine Mađarske. Na njoj je on kad je bio dječak, za ruku drži svoje oca i majku. To je slika obiteljskog izleta u Budimpeštu. Njegov je otac stradao u getu, a majku je posljednji put vidio na kolodvoru. Ubijena je u koncentracijskom logoru u Ausschwitzu. Njemačka mirovina ne može vratiti njegovo izgubljeno djetinjstvo i obitelj, ali to je vrijedna gesta, kaže Steiner. Iako je za njega stigla vrlo kasno.

Autori: Marc von Lüpke-Schwarz / Petra Švarc

Odgovorni urednik: Svetozar Savić