1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Dušan Bilandžić: Sabotirao sam podjelu BiH

Nakon što su se Franjo Tuđman i Slobodan Milošević sastali u Karađorđevu 25. ožujka 1991. godine, kako bi podijelili Bosnu i Hercegovinu, osnovane su dvije skupine intelektualaca, sa svake strane po jedna.

default

Hrvatski povjesničar jedan je od rijetkih koji bez nelagode priča o dogovoru Tuđman-Milošević

Njihov je zadatak bio razraditi detalje podjele koja je na prvom sastanku dvaju lidera tek načelno dogovorena. U hrvatskoj skupini je bio akademik Dušan Bilandžić, danas umirovljeni profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti. Bilandžić je jedan od rijetkih sudionika ovih događaja koji bez nelagode priča o svojoj ulozi u njima. Za razliku od nekih drugih, kaže, on je otvoreno sabotirao taj zločin.

Profesore, koji je bio zadatak takozvanih ekspertnih skupina i kako ste Vi završili u jednoj od njih?

Tuđman i Milošević su se dogovorili o formiranju takozvanih ekspertnih skupina sastavljenih od beogradskih i zagrebačkih intelektualaca. Kako je u srbijanskoj skupini bio akademik Kosta Mihajlović netko je Tuđmanu predložio da i on u skupini ima jednu takvu titulu. Budući da sam ja svojevremeno bio i potpredsjednik države, sjetili su se mene. Naslutio sam da bi tu moglo biti riječi o podjeli BiH pa sam se dogovorio sa šefom naše skupine Josipom Šentijom da ćemo mi sudjelovati, ali isključivo kako bi opstruirali tu podjelu. Deklarativna tema pregovora između dviju skupina je bila normalizacija odnosa Srbije i Hrvatska. Naime, tada još nije počeo pravi rat. U timu su još bili Zvonko Lerotić i Smiljko Sokol koji je uskoro otišao.

Sastali ste se tri puta. Jednom u Vili Weiss u Zagrebu, jednom u Titovom lovištu Belje, a treći put u Vili Botić u Beogradu. O čemu se konkretno pregovaralo?

Već na prvom sastanku je otvoreno pitanje Bosne i Hercegovine u smislu normalizacije odnosa Srbije i Hrvatske. Šentija i ja smo bez prethodnog dogovora „vrtjeli“ srpsku delegaciju oko jednog pitanja – prihvaća li Srbija da se jugoslavensko pitanje može riješiti samo po principu granica utvrđenih u Jajcu 1943. godine. Srbi su tvrdili da su granice djelo Hrvata Tita i Slovenca Kardelja te da Srbija ne pristaje na ništa drugo osim na likvidaciju AVNOJ-evskih granica.

Vi ste inzistirali na očuvanju granica BiH. Zašto?

Bio sam fanatični zaljubljenik u BiH, jer sam od Tita i Kardelja, kojem sam bio prvi suradnik, te Vladimira Bakarića uvijek slušao kako su liderima BiH govorili da se ne smiju prepustiti ni Beogradu, ni Zagrebu. Naravno, u tim šezdesetim godinama Zagreb nije bio nikakva prijetnja za BiH. Kao šef Analitičke službe sudjelovao sam na svim sastancima vrha Jugoslavije. Sjećam se kako je Kardelj u prosincu 1965. godine na jednom od tih sastanaka na 27 stranica izložio scenarij raspada Jugoslavije nakon njegove i Titove smrti. Predvidio je da će nakon njihove smrti, a na osnovi tadašnjih tendencija u Srbiji, velikosrpske snage pokušati razbiti Jugoslaviju koju smo tada poznavali, a sve kako bi stvorile velikosrpsku državu. Moramo, objasnio je tada Kardelj, napraviti promjene da se nitko ne može nametnuti Jugoslaviji. Tako je godinama prije maspoka stvorena ideja o federaciji. Vođe Hrvatskog proljeća su u to vrijeme bili unitaristi. Jedino su Tito, Kardelj i Bakarić bili svjesni opasnosti. Upravo su oni u mene usadili ideju da je obrana BiH conditio sine qua non – rješenje jugoslavenskog pitanja kao cjeline.

No srpska ekspertna skupina nije pristajala na to?

Da. Na sve tri sjednice taj problem nikada nismo skinuli s dnevnog reda. Šef srbijanskog tima Kosta Mihajlović je tada iznio podatak da su se Tuđman i Milošević već dogovorili o podijeli BiH. Pitao sam ih kako će oni, nakon te podijele, povezati Srbiju i zapadnu Bosnu gdje je živjela većina bosanskih Srba, ako je između njih Posavina u kojoj žive Hrvati i Muslimani. Kosta mi je odgovorio da je dogovoreno da Posavina pripadne Srbiji.

To je potvrdio i predsjednik Tuđman?

Nakon sastanaka smo o pregovorima izvještavali Tuđmana koji nam je rekao kako je s Miloševićem načelno dogovoreno da podjela ide prema granici Banovine Hrvatske koja je uključila Hercegovinu, šest kotara u Posavini te da na tome treba inzistirati. Tuđman je mislio kako će se time izbjeći rat i stvoriti budući odnosi Hrvatske i Srbije slični onima koje su postigle Francuska i Njemačka nakon Drugog svjetskog rata. Valja znati da se je nakon Titove smrti u svim jugoslavenskim republikama razvijao nacionalizam, a svi su novi lideri odreda htjeli stvoriti svoje države na način da svaka zauzme sve teritorije koje je tijekom povijesti držala pa makar se radilo i o najudaljenijim dijelovima na kojima žive dijelovi tog naroda. To nacionalističko ludilo je zahvatilo sve lidere pa čak i neke slovenske nacionaliste koji su htjeli cijelu Istru. Iako smo Šentija i ja sabotirali promjene, treći član našega tima je bio za diobu BiH, opravdavajući je tezom da će Srbija i Hrvatska jedan drugoj pomoći, ako se obje prošire na račun Bosne.

Što je bilo s Muslimanima? Tko je u tim podjelama zastupao njihove interese?

Nitko! Mi na to nismo imali pravo, ali Šentija i ja smo odbijali pomisao o podijeli. Zbog toga smo u priču krenuli s idejom opstruiranja procesa. Za vrijeme pregovora sam čak i rekao Aliji Izetbegoviću i Muhamedu Filipoviću da im se radi o glavi. Otvoreno sam tada, nakon prvog sastanka sa srbijanskim kolegama, u razgovoru za riječki Novi list rekao da je podjela BiH katastrofa za sve u Jugoslaviji.

Kako je Tuđman reagirao na tu Vašu izjavu i kako Vas je onda zadržao u ekspertnom timu?

Nikako nisam mogao shvatiti jesu li njegovi suradnici njemu predočili te novine. Vjerojatno nisu, jer bi me sasvim sigurno smijenio. Kako je kasnije šef Tuđmanova kabineta Hrvoje Šarinić objavio u svojim memoarima, Milošević mu je rekao da kaže Tuđmanu da povuče Bilandžića, jer radi i protiv Tuđmana, i protiv Miloševića. Tuđmanu sam rekao da odustane od BiH, navevši mu da se nikada neće s Miloševićem moći detaljno dogovoriti o teritoriju. Kazao sam mu i da će, dođe li do podijele, Muslimani uzeti oružje u ruke. Rekao mi je da jedan maleni narod izložen pritisku dvije jake republike ne može pružiti otpor. Kao treći razlog protiv podijele sam mu naveo upozorenje posljednjeg američkog ambasadora u Jugoslaviji Warrena Zimmermana da se BiH ne smije dijeliti. Na to mi je odgovorio da će međunarodna zajednica prihvatiti svaki dogovor njega i Miloševića. Tu je bio u pravu, jer je Paddy Ashdown u svojoj knjizi napisao „u trenutku kada je kontakt grupa, a to je pet velesila, odredila da nema promjena granica, nama je navučena luđačka košulja“. Ashdown je ustvrdio da bez promijene granica nema rješenja.

Što bi se dogodilo da je Bosna i Hercegovina tada doista podijeljena?

Realizacija toga ne bi bila moguća. To nije slučaj kao podjela Poljske između Hitlera i Staljina, kada su istoga dana njihove trupe krenule na liniju razgraničenja. S druge strane, u to vrijeme ni Milošević, ni Tuđman nisu imali vojsku. Tada je još načelnik Generalštaba JNA Božidar Adžić poručivao „Ne razbijajte mi Jugoslaviju!“ U tom trenutku vrh JNA ne bi prihvatio podjelu BiH. Iako su objavljeni brojni dokumenti koji govore o namjeri podjele Bosne, danas to mnogu negiraju. Među njima je i član hrvatske ekspertne skupine koji je agresivno zagovarao tu opciju. Danas mi kaže da na sastancima uopće nije bilo riječi o podjeli. Razlog je taj što se sada to smatra zločinom i svi su odjednom nevini.

Što se na kraju dogodilo s hrvatskim ekspertnim timom?

Ne želeći provoditi podjelu BiH, Šentija i ja smo podnijeli ostavke iz protesta. Tuđman je nakon toga nastavio pregovore preko Šarinića i Lerotića. Znamo kako su završili.

Razgovarao: Siniša Bogdanić

Odgovorna urednica: Zorica Ilić