Drugarice i drugovi na evropski način

Njemačka

Uključujući i organizacije koje su prethodile današnjem SPD-u, ova partija je sa svojih 150 godina postojanja najstarija u Njemačkoj. Najsnažniji period socijaldemokrata u poslijeratnoj Njemačkoj bio je od kraja 1960-ih do početka 80-ih na čelu sa kancelarima Vilijem Brantom (Willy Brand) i nedavno preminulim Helmutom Šmitom (Schmidt). Nakon dugo vremena provedenog u opoziciji, SPD je vladao još jedanput u ponovo ujedinjenoj Njemačkoj od 1998. do 2005. kada je kancelar bio Gerhard Šreder (Schroeder). Šreder je sproveo takve društveno političke reforme od kojih Njemačka i danas profitira, ali su SPD koštale vlasti. Od tada su socijaldemokrate već drugi put kao manji partner u velikoj koaliciji sa demohrišćanima CDU/CSU, a prema istraživanjima javnog mnijenja, rezultate iz prošlosti SPD ne može više da ponovi. Ova partija već godinama ostaje samo kod 25 procenata osvojenih glasova.

Austrija

I u susjednoj Austriji na vlasti je velika koalicija, ali u njoj socijaldemokrate čine većinu. Socijaldemokrate su u Austriji tradicionalno vladajuća partija. Osnovana 1889. partija je više puta mijenjala ime, a tek do 1991. zove se Socijaldemokratska partija Austrije (SPA). Od 1945. je 15 od 28 puta iz njenih redova biran kancelar. Od kraja Drugog svjetskog rata, SPA je u koaliciji sa građanskom Narodnom partijom skoro dvije trećine tog vremena na vlasti, nekad kao većinski a nekad kao manjinski partner. Ova koalicija, zasnovana na politici konsenzusa, sinonim je za drugu austrijsku republiku, a često se govori o "vječnoj velikoj koaliciji". Ali, upravo je ovakva postavka stvari dovela do jačanja desničarske Slobodarske partije Auistrije. Prije svega je izbjeglička kriza dunula vjetar u leđa Slobodarskoj partiji, i sada je najvažnije pitanje da li je SPA spremna da uđe u savez sa desničarima. Na državnom nivou SPA je taj tabu odavno srušila.

Francuska

Još uvijek samouvjereno, partija se u Francuskoj zove 'socijalistička', a ne - što bi bilo umjerenije - socijaldemokratska. No, činjenica je da je Socijalistička paritja radikalnija, više ljevičarska nego što je to njemački SPD. A to svakako leži i u njihovoj tradiciji. Više ljevičarskih partija i grupacija je 1969. formiralo privremene saveze sa komunistima. Socijalistička paritja je od tada dala i dva predsjednika. Fransoa Miterana (Francois MItterand), koji je na vlasti bio od 1981. do 1995. i aktuelnog predsjednika Fransoa Olanda (Hollande) koji je na mjesto predsjednika izabran 2012. Od 2012. socijalisti i u Narodnoj skupštini Francuske imaju apsolutnu većinu. No, oba perioda u kojima su vladali socijalistički predsjednici obilježili su ekonomski problemi i visoka stopa nezaposlenosti. Oland pak mora da živi s tim da je tokom gotovo čitavog mandata najneomiljeniji predsjednik od kraja Drugog svjetskog rata. A sve veće političke poteškoće pri tom jačaju desničarsku partiju Nacionalni front, koja je na mnogim izborima skoro prestigla Saocijalističku partiju.

Velika Britanija

Britanska Laburistička partija ima dugu i slavnu istoriju u borbi za radnička prava i izgradnji socijalne države. Nakon godina vladavine Margaret Tačer (Margareth Tacher) i Džona Mejdžora (John Major), u kojima su se laburisti, programima koji su bili prilično ljevičarski obojeni, sami stavili na stranu, 1997. dolazi Toni Bler (Tony Blair) sa svojim spektakularnim povratkom. On je bio uvjeren da postoji "treći put" socijaldemokratije koji bi bio između Tačerkinog tvrdog kapitalizma i državnog socijalizma stare škole. Ova politka je godinama bila uspješna i omiljena. No, britansko učešće u ratu u Iraku pod lažnim optužbama da ta zemlja posjeduje oružje za masovno uništenje i Blerova tijesna saradnja s američkim predsjednikom Džordžom Bušem mlađim (Georg Bush Junior) izazvala je ogromnu kritiku i gubitak vjerodostojnosti laburističkog premijera. I onda nakon godina vlasti laburisti su ponovo postali opozicija. Otkako je na čelu partije stari ljevičar Džeremi Korbajn (Jeremy Corbyn), ponovo se koriste stari recepti - nacionalizacija, oporezivanje bogatih i čak izlazak iz NATO-a - koji su ponovo podigli unutarpartijski elan. No, Bler vjeruje da će partija ovom politikom još dugo biti isključena iz vlasti.

Italija

Jedva da je moguće predstaviti broj osnovanih, podijeljnih i novosonovanih partija u rascjepkanom poslijeratnom partijskom sistemu Italije. Istina, i danas postoji Socijaldemokratska partija Italije, koja je dugo bila uspješna i koja je nakon pauze ponovo osnovana 2004. ali danas ne igra nikakvu ulogu. U Italiji je danas zapravo akcenat na partijskim savezima, a ne na pojedinačnim partijama. Čak i vladajuća Demokratska partija pod vođstvom Matea Rencija (Matteo Renzi) u stvari nije partija već fuzija sa socijaldemokratskom primjesom. Ovaj savez je takođe reakcija na dugogodišnje opoziciono vrijeme dok je u Rimu vladao Silvijo Berluskoni (Silvio Berlusconi). U međuvremenu se lijevi savez 'Partito Democratico' stabilizovao i, uprkos ne uvijek omiljenom ekonomskom reformskom kursu, ostvaruje dobre izborne rezultate.

Švedska

Ovo je zemlja koja važi za primjer socijaldemokratije. Ni u jednoj drugoj evropskoj zemlji socijaldemokrate nemaju takav uspjeh kao u Švedskoj. Na svim izborima od 1917. oni su najjača snaga, ali premijer nije bio biran uvijek iz njihovih redova. Oni su prije svega u decenijama nakon Drugog svjetskog rata iskoristili svoju dugogodišnju vladavinu kako bi postigli sveobuhvatno društveno blagostanje. No, to je u jednom trenutku postalo preskupo pa su i socijaldemokratski premijeri do 1990-ih bili primorani na rezove. Posljedica toga je bio gubitak glasova i godine provedene u opoziciji. Sadašnji premijer je ponovo socijaldemokrata. Stefan Lefven (Loefven) je na čelu crveno-zelene manjinske vlade. Njegova partija je uspjela da osvoji nešto preko 30 odsto glasova, što je za švedske uslove ravno katastrofi. Ali, sestrinske partije u drugim zemljama i dalje sa zavišću gledaju na drugove i drugarice iz Švedske.

Grčka

Panhelenski socijalistički pokret (Pasok) je tužan primjer kako jedna ponosna socijaldemokratska padne na dno i postane sjenka same sebe. Pasok, koji je 1974. nakon kraja vojne diktature osnovao Andreas Papandreu 1974, smijenila je konzervativna Nova demokratija. Papandreuov sin, Jorgos, morao je 2011. zbog dužničke krize da podnese ostavku. Pasok, koji je na izborima 2012. zagovarao politiku štednje i reformi, izgubio je tada ne manje od 70 odsto svog biračkog tijela. A na izborima početkom ove godine kao pobjednik je izašla Siriza a Pasok je dobio jedva pet odsto glasova birača. Pasok je saradnjom sa lijevom partijom DIMAR uspio ponovo nešto da postigne, ali je danas daleko od narodne partije.