1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Državu ne zanima ko spava na ulici

Niko ne bi smio da ostane bez krova nad glavom, ali u Srbiji se to ljudima dešava svakodnevno – jer ne mogu da plate komunalije ili kredit. Umjesto da zaštiti građane, država od prinudnih iseljenja pravi privatni biznis.

Matematika bivše vaspitačice Slavice Tripković je sumorna priča o državi koja svoje građane ostavlja na cjedilu: 35 godina staža, 33.000 dinara penzije, stan od 23 kvadrata čija mjesečna otplata iznosi 55 evra i još rata starog kredita u švajcarskim francima. Sve je to ova penzionerka iz Novog Sada nekako krpila, ali kada se prije tri godine teško razboljela, novac za lijekove je pokvario matematiku. Ubrzo je počela da kasni sa plaćanjem komunalija – pa joj je dug skidan od penzije. Onda zbog toga više nije mogla da plaća ratu za stan solidarnosti.

Za tri godine neplaćanja dug je stigao do 2.000 evra. Tada je na njenu adresu stigla presuda da se do 15. marta iseli iz stana pod prijetnjom prinudnog iseljenja. „Bila sam zaprepašćena. Prosto nisam mogla da vjerujem da se to događa, da može da mi se oduzme stan solidarnosti koji sam više od pola isplatila i da se donese presuda bez mene, a bila sam zdravstveno spriječena da prisustvujem suđenju", priča Slavica Tripković za DW. „Rekla sam im da ja nemam gdje. Mogu samo da skočim u Dunav."

Država nema podatke

Penzionerka je bez upozorenja dobila prijetnju da će biti prinudno iseljena

Penzionerka je bez upozorenja dobila prijetnju da će biti prinudno iseljena

Slavičin slučaj nije usamljen, ali država nema podatke o tome koliko još ljudi u Srbiji dijeli njenu muku. Bez krova nad glavom ostaju oni koji nemaju novca da plate usluge javnih preduzeća ili bankarske kredite, oni koje iseljavaju iz nelegalizovanih objekata i stanova preduzeća u stečaju ili stanovnici neformalnih romskih naselja. Ni za jednu od tih grupa nema zvaničnih brojki.

Podatke sporadično bilježe nevladine organizacije. Komitet pravnika za ljudska prava (YUCOM) evidentirao je više od 3.000 ljudi koji su od 2009. do 2013. godine kolektivno iseljeni iz neformalnih romskih naselja u Beogradu, dok se u istraživanju organizacije za ljudska prava Praksis navodi da je 2010. i 2011. godine zabilježeno 936 pojedinačnih slučajeva iseljenja po Zakonu o stanovanju – što ne obuhvata iseljenja zbog dugovanja ili nesređenih imovinskih odnosa.

„Ne možemo ni da pobrojimo koliko je takvih slučajeva na dnevnom nivou", priča za DW Danilo Ćurčić iz YUCOM-a. „One slučajeve prinudnog iseljavanja za koje se nekako sazna karakteriše ili brojnost pogođenih porodica ili tragičnost samog ishoda. To ne znači da iseljenja u kojima niko sebi ne uzme život nisu jednako tragična, već samo da su medijski daleko manje zanimljiva. Morate ostati i bez života da bi neko primjetio da ste ostali bez stana", kaže Ćurčić.

Bez alternativnog smještaja

Bez krova nad glavom ne bi smio da ostane niko. Jer Srbija je potpisnica Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji propisuje pravo na adekvatan životni standard i stanovanje. Ukratko – niko ne smije da završi na ulici. Ipak, Praksisovo istraživanje pokazalo je da 74 odsto gradova i opština ne raspolaže alternativnim smještajem, pa oni koji se iseljavaju ostaju na ulici. „Ne mora to da bude da država raspolaže stanovima, ali da recimo ima socijalna davanja koja su dovoljna za zakupninu prosječnog stana u toj opštini. Postoje različiti mehanizmi, zakon je predvidio opcije, ali to ništa nije razrađeno", priča Danilo Ćurčić.

Suština je, međutim, da do iseljenja uopšte ne treba dođe. „Ako neko duguje zakupninu za socijalni stan, Opština ne dođe i kaže 'imate tri neplaćena duga, znate da možemo da vas iselimo, šta je problem, zbog čega ne možete da platite, imate li primanja... ' Ne, nego samo dođu i kažu 'vi morate da izađete'", objašnjava Ćurčić.

Privatni biznis

Za iseljavanje ljudi se čuje samo kada su u pitanju nehigijenska naselja ili kada se neko ubije

Za iseljavanje ljudi se čuje samo kada su u pitanju nehigijenska naselja ili kada se neko ubije

Vladajuća većina je gromoglasno prećutala ovaj socijalni problem i donošenjem Zakona o stanovanju prošle godine. Amandmani kojima je trebalo izričito zabraniti prinudna iseljenja su odbijeni. Naprotiv, Zakon o stanovanju i Zakon o izvršenju i obezbjeđenju zapravo su stvar samo pogoršali. Ivan Zlatić iz organizacije „Učitelj neznalica i njegovi komiteti", koja je oštro kritikovala zakone, ističe da je najveći problem novog Zakona o stanovanju to što se on ne bavi stanovanjem, već održavanjem zgrada. „Čitav duh zakona je takav da je to da li ću spavati na ulici ili ne samo moje privatno pitanje i to se apsolutno nikoga ne tiče", priča Zlatić za DW.

Za održavanje zgrada ubuduće će biti zaduženi takozvani profesionalni upravnici, koje će plaćati stanari, ali će, kaže Zlatić, oni zapravo obavljati posao za državu. „Upravnici zgrada su profesionalni cinkaroši. Oni nemaju drugu ulogu osim da raznorazni utjerivači dugova ili isterivači ljudi imaju bolji pregled kako da namire svoj interes. Ništa dobro ne može da proiziđe iz činjenice da je upravnik zgrade privatni preduzetnik koji ima državnu kontrolu. Država mu daje licencu da maltretira i cinkari građane i od toga zarađuje, a ako u tome ne bude bio dovoljno dobar, izgubiće licencu", priča Zlatić.

Priskočiće u pomoć i privatni izvršitelji, koji su ušli u biznis sa prinudnim iseljenjima jer se bave prinudnom naplatom ili plijenjenjem imovine. „Pitanje da li će neko noćas spavati na ulici stavljeno je u djelokrug rada nekoga ko radi na procenat", kaže Ivan Zlatić.

Danilo Ćurčić iz YUCOM-a dodaje: „Slabo je kontrolisano na koji način izvršitelji postupaju i kako primjenjuju zakon. Slušali smo o situacijama u kojima se pojave izvršitelji s krupnim momcima. To je apsolutno neprihavtljivo, jer to nisu neke tabadžije koje bi trebalo nekoga da izbace na ulicu." Mehanizmi koji zaglavljenima u dugovima ostaju jesu javnost i prijetnje. „Imali smo situaciju da se ljudi poliju benzinom i kažu 'hajde, dođite da me iselite'. U takvim situacijama oni odustanu", priča Ćurčić.

Sramota je moja

Danilo Ćurčić: To ne može tako

Danilo Ćurčić: To ne može tako

Zahvaljujući pritisku medija, i penzionisana vaspitačica Slavica Tripković ostaće u svom solidarnom stanu. Za svega nekoliko dana građani su skupili novac za isplatu njenog duga i gotovo kompletan preostali iznos za stan. Međutim, čak i oni koji su zahvaljujući komšijama, aktivistima ili medijima ostali u svojim domovima, o tome više javno ne žele da govore. Svoj dug osjećaju kao svoju sramotu – zato što su nesposobni da zarade, zato što su uzeli nepovoljan kredit, zato što su ih investitori prevarili.

To nije individualna krivica, to je sistemsko pitanje, odgovaraju naši sagovornici. „Imamo ljude koji plaćaju kredite u švajcarcima. Oni su ulazili u neke rizike zato što ih je država ohrabrivala da uđu u njih. Onda oni izgube posao, a država izabere da se time ne bavi i kaže 'to su dvije strane na tržištu, građanin i banka i on je znao sve unaprijed, jasno je da mora da izađe napolje'. Ne može tako, ne može da se stoji sa strane i gleda. Država mora da napravi stambenu politiku koja će biti takva da rješava pojedinačne probleme", zaključuje Danilo Ćurčić.

Za to postoji potvrda i u međunarodnoj praksi. Prvi slučaj o kojem je Komitet za ekonomska i socijalna prava Ujedinjenih nacija odlučivao o pojedinačnim iseljenjima bio je upravo jedan takav slučaj žene iz Španije koja nije mogla da isplaćuje kredit. Komitet je utvrdio da je najveći problem u tome što je država bila pasivna i što nije uspostavila proceduru da zaštiti njena prava, jer je suštinska posljedica toga da neko živi na ulici i nema krov nad glavom ozbiljna povreda ljudskih prava. U domaćem pravosuđu, međutim, takvih slučajeva nije bilo, pa pitanje gde će neko večeras spavati i dalje ostaje izvan javne sfere.