Domovina je u tebi ili nigdje

Heimatlos? Ovaj pridjev na njemačkom jeziku zvuči jasno, na bosanski se u formi pridjeva teško može prevesti. „Bezdomovinski " ne postoji, u najboljem slučaju bi se moglo reći „biti bez domovine“. Za Mirsada Herendu je ova riječ stalni životni pratilac, skoro prokletstvo, ali i inspiracija. Jer on je, kaže, otkako je otišao iz  Bosne i Hercegovine, „heimatlos". Možda još i otprije, otkako je napustio rodno selo kraj Goražda. Taj dio života mu je ostao u najljepšem sjećanju. Iako je bio, dodaje kroz smijeh, „siromašan kao crkveni miš“, osjećao se tada najbogatijim na svijetu. „Pripadale" su mu sve šume i livade na kojima se igrao, a i životinje. One su imale najviše uticaja na malog dječaka koji je počeo crtati i praviti razne figure. Nije tad ni znao da postoji zanimanje umjetnik, slikar, kipar. Tek kad je krenuo u školu čuo je za Michelangela i oduševljavao se njegovim radovima, ali u tom vremenu nije sanjao o tome da i on jednog dana postane umjetnik, slikar, kipar.

Rat prekida idilu

Rat u BiH 1992. godine zatiče tada 25-godišnjeg Herendu u Goraždu. Ostaje u tom gradu, dijeli njegove strahote sa drugim Goraždanima i do dan-danas se ne može osloboditi, kaže, te more „bratskog rastajanja" koje je za njega, kao i za mnoge druge građane  tadašnje Jugoslavije i BiH, dodaje, došlo  nenajavljeno, neočekivano, šokantno. Nakon rata odlazi u Sarajevo da studira nešto od čega će moći živjeti. No, sreće jednog prijatelja koji se čudu ne može načuditi i koji mu kaže: „Ti si čovječe, rođeni umjetnik, kipar." On, siromašno seljačko dijete, kipar? Bio je siguran da nema nikakve šanse. No Mirsad Herenda odlučuje da posluša savjet i prijavljuje se na Akademiju  likovnih  umjetnosti. Biva, na svoje veliko iznenađenje, primljen na odsjek kiparstva kao jedan od 12 studenata te 1996. godine.

Zbog ljubavi u Bremen

2003. godine upoznaje jednu Njemicu i zbog nje dolazi u Bremen. Lijepi njemački grad na rijeci Weser koja se ulijeva u Sjeverno  more mu se sviđa, zahvaljujući i činjenici  da je njegov  dugogodišnji gradonačelnik bio Hans Koschnick, socijaldemokratski političar blizak Williju Brandtu, koji se na kraju svoje karijere jako angažovao za BiH kao između ostalog i EU-administrator za Mostar. I on, kao Koschnick, pokušava da bude graditelj mostova prijateljstva između BiH i Njemačke, prije svega svojom umjetnošću. Nanovo studira, ovaj puta na Akademiji umjetnosti u Bremenu u razredu čuvenog njemačkog  profesora Altensteina i izlaže u Bremenu, Parizu, Berlinu, Münchenu, Bonnu.

Die „Bäume des Mirsad Herenda" – Herendino drveće

Mirsada Herendu umjetnički  trenutno najviše zaokuplja drveće. Njih sa sobom nosi u „duhovnom koferu" od djetinjstva, no i ona su, kao i on, „heimatlos“: iščupana iz korijena, ogoljena, osušena, bez lišća. Velike skulpture od željeza koje umjetnik u svom ateljeu u Bremenu vari, obučen, kaže, skoro kao kosmonaut, u varilačko odijelo. Posjetioci ateljea ili njegovih izložbi ih skoro sa strahopoštovanjem posmatraju. Zovu ih „Die Bäume des Mirsad Herenda". Neko se usudi i da ih dodirne. Iako od željeznih žica, neka od drveća izgledaju čak filigranski, nježno. To je i intencija 50-godišnjeg umjetnika. Za njega su ovi radovi sinonim modernog čovjeka, izbjeglice, njega samog. I on je iščupan iz korijena, priča, presadio se više nigdje nije. Bremen voli, i selo pored Goražda, Njemačku i BiH, ali "zemlja ne pripada nama, niti mi zemlji", objašnjava filozofski. O tome priča i svojim njemačkim učenicima kojima daje časove crtanja ili vajarstva. 

Za BiH sa udruženjem Ars Bosnae

Mirsad Herenda je i član njemačko-bosanskohercegovačkog udruženja Ars Bosnae. Zajedno sa drugim bh. umjetnicima koji žive u Njemačkoj organizira povremeno prodajne izložbe na kojima sakupljaju  novac za Dom za nezbrinutu djecu „Duga" u Kulen Vakufu. Povodom proslave 10-godišnjice osnivanja Ars Bosnae prije nekoliko godina u Münchenu, aukciji je prisustvovala i poznata  njemačka glumica Senta Berger. Za njega je, kaže, svaki posjetilac poseban gost, a svaka izložba novi izazov. Sadašnjoj berlinskoj izložbi u galeriji Subjectobject će slijediti još jedna, zajedno sa bh. kolegom i prijateljem Amirom Omerovićem.

Daljnji planovi? "Rad." To je u Njemačkoj najviše naučio, da se mora uporno raditi. "Ne postoje veliki i mali umjetnici, postoje samo vrijedni i manje vrijedni." Može li živjeti od svog rada? Da, skromno, no od njega nikada neću postati bogat. Kaje li se što nije studirao pravo? Ne, materijalno mu nikad nije bilo važno, novcem tako i tako, dodaje, ne može kupiti ono što je  njemu najvažnije: ljubav, zdravlje, prijateljstvo. A najbogatiji je kad se vrati svom drveću u rodnom selu. Tamo je najmanje „heimatlos“.