1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Dok se u Srbiji u međuvremenu pomaže i ratnim veteranima, u Bosni i Hercegovini se polako gase sve institucije koje su nudile pomoć žrtvama rata

Ljudi misle, kada se na nekom prostoru završi rat, da su njegovim okončanjem razrješeni i svi problemi. Međutim, za većinu pasivnih ili aktivnih aktera oružanih sukoba komplikacije nastaju onog momenta kada se nakon brojnih ratnih stresova moraju ponovo uključiti u mirnodobski socijalni život.

Žrtvama rata, s obzirom na sve strahote proživljene u ratu, ali bez obzira na to da li se radi o veteranima, zarobljenicima u logoru ili nekoj drugoj grupi, najteže pada ukoliko naiđu na odbijanje zajednice u kojoj žive. Stoga će mnogi ljudi teže razumijeti zašto se zaposleni u nekim zdravstvenim institucijama odluče da pomažu npr. veteranima rata.

" Ja sam Vladan Beara, psiholog i psihoterapeut iz Novog Sada. Radim u Trauma Centru u Novom Sadu sa svojim kolegama, gdje pružamo besplatnu psihološku i pravnu pomoć svim ratom istraumatiziranim ljudima. Mi pomažemo ratnim veteranima jer postoji puno drugih organizacija koje pomažu izbjeglicama, ženama, djeci ili nekim drugim ugroženim grupama, što je jako bitno, ali je malo organizacija koje eksplicitno jasno i glasno kažu da pomažu ratnim veteranima. 2000te godine smo bili gosti na jednoj konferenciji gdje su učestvovale naše kolege iz Bosne i Hercegovine i iz Hrvatske, i mi smo bili jedini koji su javno priznali da rade sa ratnim veteranima. Svi ostali su govorili da rade sa nekim drugim grupacijama. Tek kasnije su i oni priznali da rade sa ratnim veteranima. Ovo se često skriva, jer po mom mišljenju, mnogi međunarodni humanitarni radnici i dalje smatraju da je na neki način neprikladno da se pomaže muškarcima koji su učestvovali u ratu. Kao da će se time što im se pomaže počiniti neki zločin ili uraditi nešto nemoralno.”

I dok se u našem susjedstvu u međuvremenu pomaže i ratnim veteranima, u Bosni i Hercegovini se jedine tri organizacije koje pružaju pomoć ljudima sa ratnim traumama, zbog nezainteresovanosti nadležnih vlasti, bore za preživljavanje. Jedna od njih je Udruženje ”Medica” iz Zenice.

“Centar za terapiju žena “Medica” u Zenici osnovan je u aprilu 1993. godine sa prvenstvenim ciljem da pruži psihološku, ginekološku i opštu medicinsku pomoć ženama koje su preživjele ratna silovanja. Za 12 godina rada “Medica” je pružila pomoć 1109 žena i djece u svoja tri stacionara. Također je preko 87.000 opštih i ginekoloških pregleda obavljeno u našoj ambulanti i u pokretnoj ginekološkoj ambulanti. Preko 9.500 terapija je obavljeno sa ženama koje su proživjele ratnu traumatizaciju, uključujući one koje su bile žrtve silovanja, koje su imale traume prouzrokovane logorskom torturom, protjerivanjem iz svojih mjesta boravka itd. Također je pomoć bila pružena ženama koje su bile fizički ranjene, kao i u vezi sa smetnjama koje su njihova djeca imala. Od 1996. godine naglasak u radu “Medice” je na domaćem nasilju. U svim posljeratnim društvima postoji porast nasilja što se odražava kroz poremećaje u bračnim odnosima, upravo radi toga što u bosanskom društvu ne postoji razvijen sistem organiziranog pružanja psihološke pomoći muškarcima žrtvama logorske torture ili demobilisanim borcima. Tako da centar radi na problematici nasilja u brakovima, odnosno problematici porasta nasilja od strane drugih članova porodice. U svom radu smo tretirale i slučajeve incesta, tj. seksualnog zlostavljanja od strane srodnika."

Riječi su gđe. Marijane Crnjak, direktorice ovog udruženja. Ciljne grupe kojima ove dvije institucije nude pomoć možda jesu različite i u potpunosti nepomirljive, ali pokretački motivi za njihova osnivanja su bili skoro isti. Podjednako kao što je u Bosni i Hercegovini nakon završetka rata bio veliki broj žena kojima je trebala psihološka pomoć, tako je Trauma Centar u Novom Sadu počeo je sa svojim radom, nakon što su njegovi osnivači shvatili da u klinikama u Srbiji nema dovoljno mjesta za ratom istraumatizirane pacijente. Iako je većina pacijenata, kako je naglasio psiholog Vladan Beara, uglavnom iz okoline Novog Sada, vrata samog centra su otvorena za sve ljude sa prostora bivše Jugoslavije, koji osjećaju da im je potrebna ovakva vrsta pomoći.

“Kod nas dolaze svi veterani koji žive u regionu Novog Sada, što znači da kod nas ima veterana koji su izbjegli iz Bosne, Republike Srpske, Hrvatske, bivše Srpske krajine itd. Međutim, ukoliko bi se nama obratio borac recimo iz Zapadne Hercegovine, hrvatskih paravojnih jedinica, mi bismo ga primili kao i svakog drugog, i radili bismo s njim. Dakle, svako ko ima bilo kakvih psihičkih problema, ko je bio u ratu, može svakako da nam se obrati. Mi smo radili i sa srpskim i sa albanskim veteranima, mnogima od njih smo pomogli, oni sada pomažu svojim kolegama, jer ratni veteran, bez obzira na to s koje strane bio, kada razriješi svoju ratnu traumu, on postaje stub mira.”

Psiholozi i psihijatri koji su u Trauma Centru od 1999. godine prihvatili više od 1500 muškaraca ne dobijaju nikakvu pomoć od srbijanske vlade, i opstaju zahvaljujući donacijama njemačkih i švicarskih ministarstava vanjskih poslova.

“Mi nailazimo na razumijevanje zvaničnih institucija jer oni vole to što mi radimo dio njihovog posla. Ali da postoji neko razumijevanje u smislu da nas podržavaju finansijski, to nemamo. Mi smislimo opstati kao što smo radili i do sada. Mi imamo značajnu podršku ministarstava vanjskih poslova Njemačke i Švicarske, i jako smo im zahvalni. Mi se nadamo da će se proširiti krug organizacija koje će biti spremne da nas podržavaju. Mi surađujemo sa kolegama iz Bosne, Makedonije i iz Hrvatske. Namjeravamo da proširimo suradnju i da ćemo jednostavno probati da zahvatimo što veći broj ljudi da im pomognemo, jer treba živjeti sa tim. Nakon rata imate jako puno traumatizovanih ljudi, jako puno mržnje ostaje, i to na neki način sve čeka neku novu rundu. I sad kada razgovarate sa nekim ljudima u Bosni oni će vam reći da je ovo samo primirje i da se čeka sljedeća runda. Mi ćemo uraditi što je više moguće da do te runde ni ne dođe. “

Opet zahvaljujući novcu njemačkih donatora opstaje i organizacija “Medica” iz Zenice, pojasnila je gđa. Marijana Crnjak, njihova direktorica.

“Mi smo veoma zahvalne našim osnivačicama iz Njemačke, i kada se iznese podatak da je u proteklih deset godina stanovništvo Njemačke uložilo sedam miliona maraka da bi pomoglo bosanskim ženama, to je jedan impresivni podatak. Odkada znamo da će mo imati reducirane fondove, zbog smanjenog interesovanja za Bosnu i zbog otvaranja novih ratnih žarišta, mi smo poduzele intenzivno zalaganje i lobiranje kod opštinskih, kantonalnih, federalnih i državnih institucija. Međutim, do današnjeg dana, osim moralne podrške i izraženog zadovoljstva i pohvala za naš rad, mi nismo dobile nikakvu finansijsku podršku. "

Ali nisu samo novčane prepreke one s kojima se uposlenici ovih centara redovno susreću. Naročito u radu sa ratnim veteranima, ali i sa ženama koje su proživjele brojne ratne strahote, psiholozi i psihijatri, uprkos svom životnom opredjeljenju, ponekad dolaze u konflikt sa svojom etikom. Međutim, bez obzira na sve prepreke, sudeći po riječima g. Vladana Beare iz Trauma Centra u Novom Sadu i gđe. Marijane Crnjak iz Udruženja “Medica” iz Zenice, i jedna i druga institucija će se u svakom slučaju truditi svim silama da nastave svoj rad.

“Problema uvijek ima – čudilo bi me da nema. Ali mi nismo imali probleme sa veteranima koji su učestvovali u našim grupama, nego oni imaju probleme sa svojim sredinama kad se vrate. Ali ukoliko ne pomažete tim ljudima, oni nastavljaju da čine loše stvari u svojoj sredini.”

“Mi u posljednje dvije godine vršimo pregovore sa našim domaćim institucijama, mi smo se spremili da ponovo zajedno sa predstavnicima opštine i kantona u Zenici probamo naći rješenje o participaciji dijela sredstava u budžetu “Medice”. Vidjećemo kako će se to kretati u 2005. godini.”

Svakako je teško porediti ljude i ono što su oni prolazili u protekloj deceniji na prostorima bivše Jugoslavije, koji su sada pacijenti u navedenim institucijama. Ali u svakom slučaju se ne smije zaboraviti, da svi ljudi, bez obzira na to šta su učinili, ostaju ljudi. I to ljudi kojima je zaista potrebna pomoć.