Dok čekamo Penelope

Navikli na filmske zvijezde koje su već prošetale gradom, poput Angeline Jolie, Brada Pitta, Mickeya Rourkea, Stevea Buscemija, Kevina Spaceyja, Julianne Moore, Mije Farow, Morgana Freemana i drugih, Sarajlije su pomalo zatečene nepristupačnošću španjolske zvijezde sa holivudskom adresom, Penelope Cruz, koja igra glavnu ulogu u filmu talijanskog reditelja Sergia Castellitta. Biće to još  jedna ratna filmska priča sa ovih prostora, prema romanu spisateljice Margaret Mazzantini. Penelope novinari prate u stopu, ali joj je nemoguće prići. Ipak, listovi su puni fotografija snimljenih  izdaleka, preko šapki domaće policije i opasnih momaka iz obezbjeđenja. Velika zvijezda se drži podalje od svega što ima domaću etiketu.

„Nikakvog razgovora sa novinarima neće biti do kraja. I svi mi koji radimo na ovom filmu imamo potpisan ugovor u kojem, između ostalog stoji, da ne smijemo davati nikakve izjave u vezi sa filmom. To nije ništa neobično“, kaže Amra Bakšić Čamo, servis-producent filma „Venuto al mondo“.

Lov na dobru filmsku priču

Ipak, važno je da je jedna velika filmska produkcija ovdje. Potporu u realizaciji pružaju joj dvije domaće producentske kuće, a i nekoliko ovdašnjih glumaca igraju pored Penelope Cruz. Tako se potraga za dobrom filmskom pričom sa ovih prostora nastavlja. Nakon Oskarom nagrađene „Ničije zemlje“ Danisa Tanovića, „Grbavice“ Jasmile Žbanić i „Welcome to Sarajevo“ Michaela Winterbottoma, ostali se autori baš i nisu proslavili. Bilo je tu pravog američkog akcijskog trasha poput „Lova u Bosni“ („The Hunting Party“ , Richarda Sheparda iz 2007.) i „Mirotvorca“ („The Peacemaker“  Mimi Leder iz 1997. ) . Još ne znamo šta donosi film Angeline Jolie „U zemlji krvi i meda“ („In the Land of Blood and Honey“ 2011.) . Uglavnom, strane produkcije još nisu proizvele dobar film o tako velikoj temi kao što je rat u BiH, najveći ratni sukob u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Ali, važno je da ne odustanu.

Na kraju filma ubiju Hitlera

„Koliko u filmu, uprkos svekolikoj stvaralačkoj slobodi, stvarne činjenice moraju imati uporišta?“ pitam dvoje istaknutih bh. reditelja, Aidu Begić i Srđana Vuletića. Oni su i profesori na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti. „Mislim da činjenice nisu bitne, jer ljudi koji snimaju filmove o ratu u BiH, pričaju svoje priče, ne pričaju naše priče. Zbog toga oni nemaju odgovornost prema stvarnim faktima“, kaže Srđan Vuletić i dodaje da je mnogo važnije pitanje zakonska regulativa snimanja koprodukcija u BiH. „Znači, mi ni na koji način ne smijemo dopustiti ponovo situaciju kakvu smo imali sa filmom Angeline Jolie. Ne može se blokirati rad jedne strane koprodukcije na osnovu osjećanja nekih ljudi. Nažalost, naša osjećajnost može biti uvrijeđena ili ohrabrena, ali to nije posao filmadžija. Oni pričaju svoju priču i nemaju tu vrstu istorijske odgovornosti“, kaže Vuletić i ilustruje to jednim poznatim blockbusterom. „U filmu Quentina Tarantina 'Inglourious Basterds' na kraju filma ubiju Hitlera. Svi znamo da to istorijski nije bilo tako, pa opet niko nije poveo tu debatu. Mi smo ovdje u nekom predistorijskom dobu“, kaže reditelj.

Trojanski konj ili Trojanski magarac?

„Zamislite da je 'Troja' snimana u Makedoniji kao da se sve tamo dogodilo, ili naprimjer u našoj Gabeli, a da Trojanski konj nije bio konj, nego neki magarac... Da li bi se tu radilo o izvrtanju istorijskih činjenica ili o 'pričanju svoje priče' ?“ „Ono što mi na Akademiji podučavamo, jeste da filmska priča mora biti vjerodostojna. Učimo studente da istražuju činjenice“, kaže Aida Begić i dodaje da svaki reditelj mora prije snimanja filma da se bavi činjenicama vezanim za događaj i period u kojem je nastao, a onda može da ispriča svoju priču. „Dakle, dosljednost i istinitost su temelj svake ozbiljne, prave umjetnosti, ali u smislu umjetničke interpretacije svaki reditelj može sebi uzeti slobodu, pa konj onda može biti i magarac“, kaže rediteljka Begić. Srđan Vuletić naglašava da bi robovanje faktografiji onemogućilo nastajanje filmova poput naprimjer, „Ratova zvijezda“. „Naši studenti na Odsjeku režije prvo uče razliku između filmske stvarnosti i stvarnosti svijeta u kojem živimo. To su dva svijeta koja su slična, ali se ne poklapaju. Istorijske činjenice - dobro je ako ih možete upotrijebiti u ime vašeg filma.“

Ni o Vijetnamu nije bilo bolje

„Kad pogledamo koliko je filmova snimljeno o Vijetnamu, a bilo ih je na stotine... Koliko ih zaista pamtimo? Možda tri“, kaže producentica Amra Bakšić Čamo. Pokušavamo da nabrojimo ta tri filma: „The Deer Hunter“ (Michael Cimino), „Full Metal Jacket“ (Stanley Kubrick) i „Hair“ (Miloš Forman). „Sve što je vezano uz naš rat nije ništa drugačije od bilo kojeg drugog rata. Mi smo osjetljivi i znamo više od onih koji se bave našim ratom. Kad gledamo filmove o Bliskom istoku ili Afganistanu, da potičemo sa tih prostora, sigurno nas ne bi oduševili, ali kao gledaoca nas zadovoljavaju. Ne kažem da je dobro da se priča, pa bilo kako da se priča o našem ratu, ali mi smo još uvijek tema u svijetu filma i to je naša realnost“, kaže producentica.

Pametni Mađari

„To pitanje istine zavisi od onoga ko gleda film. Postoji istina i postoje utvrđene činjenice. Ko utvrđuje činjenice? Pobjednici. Važnije od istine i faktografije je pitanje etike“, kaže oskarovac Danis Tanović i dodaje: „Kad se bavim takvim temama, ne bavim se optuživanjem, nego pokušavam da nađem neku ljudskost. Pokušavam da iz svega, ako je ikako moguće, izađe nešto pozitivno, da je film prije svega – antiratni. To je ono što je meni najvažnije.“

Tanović ističe da ga američki, holivudski filmovi, poput video-igrica, uopšte ne zanimaju. „Drugo, naš veliki problem ovdje je što država još ne postoji. Za vrijeme mandata dva posljednja ministra kulture (Emir Hadžihafizbegović i Gavrilo Grahovac), za 90 posto su smanjeni budžeti za kulturu, a film zahtijeva mnogo novca. To je jedan od razloga, vrlo važan razlog, zašto još nemamo veliki film o Srebrenici“, kaže Tanović i detektira najveći problem stranih produkcija u BiH. „Ne postoji zakon, a naša vlast 'pametna' kakva jest, čini sve da odbije i to malo ljudi koji dođu da ovdje snimaju. Angelinin film koštao je oko 40 miliona eura, naša je priča, a snimao se u Mađarskoj. Pametni su Mađari, oni su šest svjetlosnih godina ispred nas“, kaže rezignirano bh. oskarovac Danis Tanović.

Autorica: Ljiljana Pirolić

Odg. urednik: Mehmed Smajić