1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Dobre komšije u selu Pendičići

Po sredini Trnova prolazi entitetska linija. Oko 3000 stanovnika živi na razmeđi dva entiteta, a da je nešto čudno u ovom mjestu, vidi se samo po dvije zgrade opštine. Jedna u srpskom, a druga u federalnom dijelu Trnova.

Grad u dva entiteta - Trnovo

Grad u dva entiteta - Trnovo

Svi Bošnjaci se se vratili u dio Trnova u Republici Srpskoj, ali i mnogi Srbi su se vratili u njegov federalni dio. Naročito su oživjela sela.

Junice i motokultivatori za načelničku fotelju?

Ibro Berilo, načelnik federalne opštine Trnovo, čini mi se, ne voli baš novinare. Još se prepričava afera o junicama i motokultivatorima kojima je, navodno, 'kupio' načelničku fotelju na posljednjim opštinskim izborima. „Jeste li stvarno?“ pitam načelnika koji je ne trepnuvši odgovorio: „Nisam. Eto, idite u bilo koji dio naše općine, u koju god kuću hoćete i pitajte ljude. I Bošnjake i Srbe. Šta vam oni kažu, tako je.“

„Naravno da ću otići,“ kažem. „Ali prije toga, molim vas da kažete šta je to što vam je donijelo i drugi mandat? Neki rezultati mora da postoje.“

Načelnik opštine Trnovo kojoj pripadaju Pendičići, Ibro-Berilo

Načelnik opštine Trnovo kojoj pripadaju Pendičići, Ibro-Berilo

„Na zadnjim izborima i Srbi su mi dali podršku, jer su osjetili da sam ja načelnik svih građana. Izašao sam pred ljude sa programom i to poslije odradio u prvom mandatu. To činim i u ovom drugom. Općina ima prirodne resurse koji su ogroman potencijal za razvoj etno i eko-turizma. To su šume, vode, Bjelašnica i Igman. Dakle, općina Trnovo okrenuta je turizmu i poljoprivredi,“ kaže načelnik Ibro Berilo i dodaje da svako selo u trnovskoj opštini ima struju, put, telefonske linije i vodu.

Riječ je o 13 sela koja su nekada bila odsječena od svijeta, šest mjeseci u godini kada napada veliki snijeg. I ti seoski putevi sada se čiste svaki dan. To su velika postignuća, ako se zna da je opština Trnovo u ratu bila totalno uništena. U 53 naseljena mjesta, ostalo je samo 20 objekata koji su čitavi dočekali kraj rata.

Život bez zajedničkih trauma

Kad se sa magistralnog puta Sarajevo-Foča skrene kojih dvjestotinjak metara, dočeka vas idilično selo Pendičići, prije rata naseljeno Bošnjacima i Srbima, baš kao i sada. U maju 1992. godine svi su pobjegli. Nije bilo vremena za međusobne obračune, pa i jedni i drugi nastavljaju život bez zajedničkih trauma.

Svi Srbi u Pendičićima prezivaju se Mojević i svi su neki rod. Bogdan i Sojka Mojević žive sa sinom u obnovljenoj kući, a u garaži je jedan od 'onih' motokultivatora.

Pendičići - Seoska idila

Pendičići - Seoska idila

„Vratili smo se u decembru 2000.godine. Kuća je bila skroz srušena, a štale i šupe zapaljene. Jedna austrijska humanitarna organizacija nam je obnovila kuću i mi smo se prvi vratili. Nismo se plašili naših starih komšija koji prolaze pored naše kuće, nego smo se malo pribojavali da neko ne dođe sa strane, odnekud. U početku, nismo ni znali da nas je policija čuvala i pazila po noći da nas ko ne napadne. Imam penziju, držimo i dvije krave, a zadruga nam otkupljuje mlijeko za „Milkos“ u Sarajevu,“ kaže Bogdan Mojević.

„Plaćali su nam do sad mlijeko redovno, ali glavni problem je što se toliko mlijeka uvozi. To je direktna konkurencija našem mlijeku. Pa, kud ćete dalje, kad i pivo uvoze, a imamo pivare u Tuzli, Sarajevu i Banja Luci,“ kaže Bogdanova žena Sojka. Međunacionalni odnosi u selu su dobri, kao i prije rata. „Idemo jedni drugima i na radost i na žalost. Čestitamo Bajram, oni nama Božić, na slavu nam dođu. Mene je policajac iz našeg sela Haris Mizdrak uvijek pitao imamo li kakvih problema kao povratnici,“ kaže Bogdan i dodaje da je samo neko sa zlim namjeram mogao načelniku Ibru Berilu staviti na dušu one junice i motokultivatore. „To je davno planirano u Eko-zadruzi, mnogo prije izbora, u ljeto prošle godine,“ kaže Sojka Mojević.

Fatima Terzo povratnica u Pendičiće

Fatimi Terzo povratnici u Pendičiće u ratu je poginuo sin.

Iz podruma započeo novi život

Bogdanov brat Vukašin vratio se 2001. I njemu je donacijom obnovljena kuća. Živi sa ženom, a djeca i unučad su u Lukavici. Čim se vratio, pokrenuo je biznis sa farmom koka-nosilja, ali je propao. Zatim je nabavio krave muzare i sada je zadovoljan. Zadruga otkupljuje mlijeko, a od samo jedne krave mjesečno, ima prihod od 300 KM.

„Dobri smo sa komšijama Bošnjacima. Tog dana kad smo se vratili u Pendičiće došli su kod nas, sjedili i pričali s nama do pola četiri ujutru,“ kaže Bogdan.

Stotinjak metara dalje je kuća porodice Terzo. Meho i njegova žena Fatima vratili su se odmah poslije rata, 1996. godine. Žive sami, jedan je sin sa svojom porodicom u Sarajevu, a drugi je poginuo u ratu.

„Teško je bilo to poratno vrijeme. Sve je bilo porušeno ili zapaljeno. Čak nije bilo ni ptica kad smo se vratili u selo. U podrum smo se prvo smjestili i iz tog podruma je započeo život,“ kaže Meho Terzo i dodaje da život u Trnovu i okolici nije naročito bogat, ali je prilično sređen.“A ako pitate za odnose između muslimana i pravoslavaca, mi smo i prije rata jako dobro i lijepo živjeli jedni s drugima. Istina, toga sada nema, ali vratio se svako na svoje i niko nikome ne smeta,“ kaže Meho i s velikim pijetetom govori o svom ratnom vođi Aliji Izetbegoviću, u čijem je obezbjeđenju radio nekoliko godina.

„Ko zna šta bi bilo sa Srbima i Hrvatima tamo gdje su bile naše teritorije, da nije bilo Alije?“ kaže. Njegova žena Fatima ima sjetne oči i lice majke koja nosi duboku, neopisivu bol.

„Pa, dobro, kad se sretnemo upitamo se fino, oni meni ne smetaju, a ni ja njima. Ne posjećujemo se, ne mogu. Neka izvinu, ali ja ne mogu. Dijete mi je poginulo,“ kaže Fatima, a Meho dodaje da onog bratstva i jedinstva više nikada neće biti. „Znate šta je suživot? To znači poštujte jedni druge i ne ugrožavajte jedni druge.“

Ne zaboravlja pažnju Bošnjaka

Ponovo sam u kući Mojevića, stotinjak metara od one prve Mojevića kuće. Dalibor Mojević jedan je od četvoro mladih ljudi u selu. Od stresa i straha u ratu, dobio je dijabetes. Sa ocem, majkom i dvije sestre, vratio se u Pendičiće 2003. godine. „Držimo dvije krave, a ja radim u GP „Put“ i uporedo studiram geografiju. Težak je život. Što se tiče komšija, sve je uredu, ali težak je život. Nema fabrika, nema posla, nikakvog života za mlade nema. Ako se i zaposliš, poslodavac ti da neku crkavicu od 300 maraka, goni te da sve radiš, niko te ne pita koju školu imaš. Kad se mladi ožene, odlaze u Sarajevo, na Pale ili čak u Srbiju,“ kaže Dalibor.

Dalibor Mojević, jedan od rijetkih mladih koji su se vratili u Pendičiće.

Dalibor Mojević, jedan od rijetkih mladih koji su se vratili u Pendičiće.

Njegova majka Milijana poštuje svoje komšije Bošnjake i nikada neće zaboraviti njihovu pažnju kad joj je bilo najteže. „Kad mi je muž umro, 20 muslimana bilo je na sahrani, a na žalost svi su mi iz sela došli,“ kaže Milijana.

Nemam nikakvo rješenje

„Stalno pozivaju mlade da izađu na izbore i ja redovno izlazim, moji drugovi takođe, ali niko ne može da promijeni situaciju u zemlji,“ kaže rezignirano Dalibor. „Imaš li ti neko rješenje?“ pitam. „Nemam,“ kaže Dalibor. „Svuda je korupcija, na sve strane, svi obećavaju, a niko ne ispunjava obećanja.. Gledao sam prilog o načelniku i junicama i motokultivatorima. Pretjerali su baš mnogo. Zašto je poslije izbora Berilo podijelio jedan dio junica i motokultivatora kad je već bio izabran, nije morao, je l' tako?“

Prije polaska iz Pendičića pitam moje domaćine ima li nešto posebno zanimljivo u njihovom selu.

Baka Milka sa eliksirom života u 96. godini.

Baka Milka sa eliksirom života u 96. godini.

„Imamo babu Milku,“ rekoše uglas. „Ona je najstarija osoba ovog kraja, pa, iako kao svaka žena krije godine, ipak smo uspjeli izračunati da joj je 96 godina,“ kaže Dalibor.

Brzo stiže čilim korakom baba Milka. Pitam je u čemu je tajna dugog života? „Najviše sam jela mliječne proizvode, mladi sir i kajmak, a ujutru treba 'drmnuti' jednu domaću rakiju,“ reče baba Milka i iskapi domaću 'ljutu'. Ima puno unuka, zna sva njihova imena i sačuvala je vedar duh. Možda je sve to – dobitna kombinacija.