1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Doba kada je Zapad skoro postao crven

„Kulturna revolucija“ u Kini, pokrenuta prije 50 godina, imala je ogromni broj žrtava. No unatoč tome, Maova politika je fascinirala ljevicu na Zapadu, komentira glavni i odgovorni urednik DW-a Alexander Kudascheff.

Podsjetimo: 16. svibnja 1966. godine u Kini je na sjednici politbiroa donesena odluka o pokretanju "Kulturne revolucije". Mao Ce-tung osigurao si je ostanak na vlasti pozivanjem na stalnu revoluciju. I tako je počela nevjerojatna promjena društvene, gospodarske i političke stvarnosti u zemlji. Stotine tisuća ljudi je nestalo u logorima. Stotine tisuća ih je deportirano. Stotine tisuća je izgubilo posao. Na kraju su bili milijuni žrtava, mrtvih, ubijenih. Nitko ne poznaje točne brojke. Kineski komunizam, maoizam - realna noćna mora, koja je željela stvoriti bolji svijet na grobovima možda i 65 milijuna ljudi (tako stoji u Crnoj knjizi komunizma).

Klicanje boljem komunizmu

No mladi ljudi na Zapadu kod tek pokrenute studentske pobune to nisu vidjeli. Tamo je maoizam postao intelektualna fascinacija. Tamo se slavilo to što intelektualci moraju teško raditi kao seljaci i radnici. Tamo su Maova djela bila obvezna lektira. Tamo se Mao Ce-tunga slavilo kao revolucionarnog sveca: komunistička Kina - ona ostvaruje one ideale Marxa i Engelsa koji se gaze u Sovjetskom Savezu ili ih se guši u gulagu.

Alexander Kudascheff

Alexander Kudascheff

Tadašnja mlada ljevica - i u Njemačkoj, i u Francuskoj, Italiji i SAD-u - bila je očarana maoizmom. Ona je voljela pseudo-konfucijanske mudrosti a la Mao kao što je: "Politička moć dolazi iz puščanih cijevi." Time se mogao opravdavati nasilni prosvjed na ulicama metropole. Ono što se dogodilo u Kini, moglo se dogoditi i tijekom revolucionarnog svibnja 1968. u Parizu. Ideja socijalizma, besklasnog društva, pretapa se u pobunu studenata. Ona je anarhistička, internacionalistička - i često kineska. No ne uvijek.

Jer studentski pokret se raspao - uostalom, kao što je kod ljevice uvijek slučaj - već na početku: postojali su i oni vjerni Moskvi. Trockisti 4. Internacionale. Bili su tu i vjerni komunisti koji su svoj ideal vidjeli ostvaren u Albaniji kod Envera Hoxhe ili u Sjevernoj Koreji kod Kima Il Sunga. Drugi su pak slijedili europske komuniste u Italiji pod vodstvom Enrica Berlinguera. I skoro svi su tražili ideološku podršku u zapisima filozofa: predstavnika Frankfurtske škole kao što su Theodor Adorno i Max Horkheimer, američkih marksista poput Herberta Marcusea ili filozofa slobode, koji se kasno okrenuo ljevici i koji je spas pokušao naći na skoro svim komunističkim stranputicama svog vremena - kod Jean-Paula Sartrea. On je svojim tekstovima toliko fascinirao da su mnogi tada govorili: bolje je sa Sartreom ne biti u pravu, nego s Raymondom Aronom u pravu. Bila je to kobna pogreška.

Prava revolucija nije primijećena

Kulturna revolucija je dugo godina bila pojam za pobunjene studente na Zapadu. Oni su htjeli prevladati kapitalizam i parlamentarnu demokraciju. Oni su gledali prema Kini, prema Mao Ce-tungu: arhitektu jednog - kako su vjerovali - novog, ravnopravnijeg i boljeg svijeta. I ignorirali su neizmjernu patnju koju je prouzročila Kulturna revolucija. Za mnoge je Mao sve do svoje smrti ostao zvijezda vodilja. Pa i kao suprotnost turobnosti Sovjetskog Saveza. Kineski socijalizam je bio zavodljiv - zbog Maoa, zbog Kulturne revolucije. No stvarna kineska revolucija s Dengom Šaopingom, Maovim nasljednikom, ljevicu nikada nije zanimala. Samo je bivši njemački kancelar Helmut Schmidt bio njome fasciniran - ali on nije bio ljevičar.

Preporuka redakcije