1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Došli smo do dna

Na kraju serijala „Zaboravljeni ljudi“, došli smo do dna, jer dalje više ničega nema. To, kako žive raseljene osobe u nekadašnjoj radničkoj prizemnici kotorvaroškog „Jelšingrada“, naprosto je nezamislivo.

Hodnik centra za izbjeglice u Kotor Varoši

Hodnik centra za izbjeglice u Kotor Varoši

Visoka avgustovska temperatura samo pojačava teške mirise koji dolaze iz trule prizemnice. Smrad urina, jeftine hrane i memle, širi se daleko unaokolo i osjeti se već na pedesetak metara od ovog ubogog objekta. Nekada su u njemu živjeli radnici „Jelšingrada“, pa je kolektivni centar, osim zgrade, naslijedio i ime. Njegovi stanari, šest porodica, sa ukupno 12 članova, uglavnom, po cijeli dan sjede ispod velikog platana. Tu ima čistog zraka, a na dnevnom svjetlu bolje se i vidi. Žene, naime, najčešće pletu. „Smiruje nam živce“, reći će kasnije jedna od njih.

Milan Janković: Žena umrla, djeca se rasula po svijetu

Milan Janković: Žena umrla, djeca se rasula po svijetu

„Da to ne bi nama, nešto onako, malo naškodilo, što ćemo mi govoriti?“ pita odmah na početku starina Milan Janković, „od Travnika“.

„Ne vjerujem da vam može naškoditi, jer od ovoga kako vi živite, gore ne može. Slobodno pričajte“, kažem mom simpatičnom sagovorniku. Teško mu je da se sjeti kad je tačno došao u ovaj kolektivni centar, ali misli da je „jako dugo“ ovdje. Udovac je i živi sam. Djeca su se rasula po svijetu i sama se bore za preživljavanje. Milan, kao i svi ostali, ima jednu sobicu u kojoj spava i kuha, a svi zajedno imaju jedan WC i jedno kupatilo.

Najveći dio minimalne penzije koju prima, čini se, odlazi na cigarete. „Imao sam veliku porodičnu kuću sa pomoćnim objektima i zemlju. Zemlja je ostala, a kuća je spaljena. Sve je spaljeno i razvaljeno. Predavao sam zahtjeve za donaciju, ali nikad nisam ništa dobio. Ovo ovdje gdje živim je potpuno neuslovno. Sami plaćamo i vodu i struju, hranimo se kako ko zna. Nikad nije okrečeno, higijenski uslovi su katastrofa“, kaže Milan.

Sve sami pogorelci

Radmila Pelengić je iz sela Gornja Grabovica. Selo je napušteno i niko se u njega, poslije rata nije vratio. Daleko je u brdima i potpuno odsječeno od svijeta. Nema puta ni struje. Kad je djeci zatrebala škola, sišla je s njima do najbližeg grada, do Kotor Varoši i došla u ovaj kolektivni centar. Bio je to očajnički čin u potrazi za boljim životom, ali ona više nije sigurna da li je ovo bolji život. Doduše, u gradu su se tri kćerke udale, a jedan sin oženio, ali ona ima još troje djece koja žive s njom. Dvadesetogodišnja kćerka nije nikada išla u školu, a 19-godišnji sin zaostaje u psihičkom razvoju i njemu bi trebala stručna medicinska pomoć.

Centar Jelšingrad u blizini Kotor Varoši

Centar "Jelšingrad" u blizini Kotor Varoši

„Ovako, on dane provodi s nama odraslima, ispod ovog platana, a stanje mu se, iz dana u dan pogoršava“, kaže Radmila. Zajedno sa dječijim doplatkom i dodatkom na bolesno dijete, ona ima 240 KM mjesečnih primanja. Od toga plaća struju i vodu. „Živi se nekako. Moram, šta ću? Ako ništa, zbog ovog nesposobnog djeteta. Da sam nekako mogla kuću napraviti, ili da mi je kakav stančić... Eh, da mi je. Sjedim po vazdan pod ovim drvetom i samo mislim i zamišljam. Radila bih, ali nemam nikakvu kvalifikaciju, a i godine su me stigle“, kaže Radmila.

Vukica Savić: Kad bih imala malo zemlje...

Vukica Savić: "Kad bih imala malo zemlje..."

Vukica Savić je iz sela Staza, „kad se ide prema Skender Vakufu“. Kuća joj je izgorjela, a ona je, nakon nekoliko kolektivnih centara, završila u „Jelšingradu“. „Sve je teško ovdje. Teško je dobaviti drva, jer mi svi ložimo da bi se grijali i da bi kuvali. Imam 320 KM zaostatka za račune za vodu. Ne mogu to platiti. Ja i dijete imamo 150 KM mjesečnih primanja. Najviše bih voljela da imam malo zemlje i malo kućice da mogu šta posijati. Ne mogu ja od prodavnice živjeti“, kaže Vukica.

Napušteni i od Boga i od ljudi

I sudbina Dušanke Savić je slična. Živi u kolektivnom centru sa Dragom i Miladinom, dvojicom sinova, koji imaju završenu samo osnovnu školu. „Upravo su na poslu, cijepaju drva kad ih ko zovne. Od njihove nadnice živimo. Kad rade, onda i imamo šta jesti. I ja sam iz Staze. Mi smo pogorelci. Tamo gdje smo nekad živjeli, nema više ništa“, kaže Dušanka i dodaje da ona ima pola dunuma zemlje i da bi donacija za kuću za njih bila spas.

Radmila Tomić ima sedmero djece

Radmila Tomić ima sedmero djece

Radmila Tomić je iz sela Liplje. Ima sedmoro djece, ali svi su bolesni i ne rade. Nemaju nikakve kvalifikacije. Ove godine ukinuta je Radmili socijalna pomoć od 41 KM. „Molila sam da mi to vrate, da mogu bar struju da platim, ali neće. Ne znam šta da radim“, kaže Radmila.

Najveća primanja među njima ima Mileva Savić, 300 KM. „To je penzija iz Hrvatske, mada nju većinom potroši moj sin. Voli da popije, a onda se u tom stanju samopovrjeđuje i eto ti nesreće. Jutros je otišao u bolnicu, na ispitivanje. Nas dvoje smo ovdje sami. Možda će nam sad pred izbore, kad nas budu obilazili ovi političari, nešto i donijeti. Hoću, glasaću, kako ne bi. Jer, ako ne glasaš ti, glasaće oni sami“, kaže Mileva, dok plete vunene čarape u sjeni platana.

Flüchtlinge Bosnien

"Pletemo da smirimo živce..."

Zatim me svi pozivaju u prizemnicu, da vidim njihove sobe. Nemaju televizore ni radio-aparate, ne čitaju novine, niko nema ormar... Garderoba je složena na kauče koji se raspadaju. To su stvari iz Crvenog krsta. Obično je u jednom uglu sobe mjesto gdje se spava, a u drugom šporet na drva. Zidovi su crni od čađi. Odnekud, iz dugačkog hodnika, dopire smrad urina i fekalija. „Da li još negdje u BiH ljudi žive u ovakvim uslovima?“ pitam se, dok brzo izlazim napolje. A većina tih ljudi je u poodmakloj životnoj dobi i svi su manje-više bolesni: problemi sa srcem, visoki pritisak, dijabetes... Nema sumnje, Bog ih je napustio, ali i ljudi.

Do 2014. sve gotovo?

I što je najvažnije, izgleda, napustili su ih i oni koji bi morali tražiti bolje rješenje za njih, jer im je to posao, jer su plaćeni da to rade. Ako vlasti u BiH za 15 godina, od završetka rata, nisu uspjele zatvoriti kolektivne centre, kako će im to uspjeti u naredne četiri godine, do 2014. kako se predviđa revizijom Strategije implementacije Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, koja je u oba doma Parlamenta usvojena na inicijativu Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH?

„Da li ste bili u nekom od kolektivnih centara, ministre? Da li znate u kakvim uslovima žive ti ljudi?“ pitala sam Safeta Halilovića, resornog ministra, i moram priznati, sa mnogo bijesa u sebi.

Safet Halilović vjeruje da će planovi vlade uroditi plodom

Safet Halilović vjeruje da će planovi vlade uroditi plodom

„Kako da ne? Taj problem, nažalost, kod nas nije dovoljno vidljiv. Ni mediji ga ne akceptiraju, osim formalno, za Dan izbjeglih i raseljenih. Možda nije dostupan javnosti podatak da smo mi za posljednje tri godine, svake godine napravili 500 kuća za raseljene, par stotina priključaka za naponsku mrežu, a to znači 1500 kuća, lokalne puteve, vodovode, mostove, kanalizacione mreže. Međutim, kad ove brojke uporedite sa potrebama, onda se opet osjećate poraženim“, kaže ministar Halilović i dodaje da je zato i napravljena revidirana Strategija koja podrazumijeva upravo rješavanje pitanja kolektivnih centara koji su prioritet.

Ministar priznaje da su jedna od „najvećih tuga“, upravo kolektivni centri. „Entiteti u posljednjih godinu dana, uopće nisu uplatili svoj doprinos od po četiri miliona maraka za te namjene. Kažu, imaju finansijskih problema“, naglašava ministar.

BiH je baš dobro koncipirana. Uvijek se odgovornost može prebacivati sa jednih na druge. „Dobro, po vašem mišljenju, kada bi kolektivni centri u BiH mogli biti definitivno zatvoreni?“ pitam na kraju.

„Zahvaljujući revidiranoj Strategiji koja podrazumijeva upravo rješavanje ovih problema, smatram da bi 2014. godina bio taj krajnji rok. Opredjeljenje Parlamenta je da država treba da se kreditno zaduži 400 do 500 miliona maraka, kod međunarodnih finansijskih organizacija i da se završi kompletna priča o povratku, ali i o kolektivnim centrima, kao proritetu“, kaže ministar Safet Halilović.

A, šta nam preostaje nego da se nadamo. BiH je zaista zemlja velikih mogućnosti. I velikog bola i patnje.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odg. ur.: A. Slanjankić