Dječji rad za naše pametne telefone i e-aute?

Kasulu u bivšoj provinciji Katanga u Demokratskoj Republici Kongo. Mladi muškarci se spuštaju u duboku crnu rupu, bez kacige, bez sigurnosne opreme, samo s ručnom svjetiljkom i alatom. Pri dnu se grana nesiguran rudnik u još uže tunele. Jednostavnim alatima ti muškarci vade kobalt, to kamenje zatim stavljaju u vreće koje se užetom vuku na površinu.

Tu scenu je organizacija za ljudska prava Amnesty International (AI) dala snimiti od samih rudara za vrijeme jednog istraživačkog putovanja u bivšoj provinciji Katanga. Izvađeni kobalt se prodaje preprodavačima. A za to je potrebno kamenje očistiti. Iznad rudnika na rijeci su žene koje peru kamenje, a djeca i mladići prebiru opet ono kamenje koje sadrži kobalt. "Ni djeca ni odrasli koje smo zatekli tamo nisu imali nikakvu vrstu zaštitne opreme", priča Lauren Armistead iz AI-ja. Ona je u svibnju 2015. za potrebe izvješća "This is what we die for" (Zbog ovoga umiremo) zajedno sa svojim kolegom Markom Dummettom i jednim suradnikom iz afričke nevladine organizacije Afrowatch istraživala uvjete koji vladaju u malim rudnicima kobalta u DR Kongu. U siječnju 2016. je to izvješće objavljeno i pobrinulo se za veliku pozornost u javnosti.

"Najmlađe dijete koje smo sreli je imalo tek sedam ili osam godina kad je poslano u rudnik", kaže Armistead u intervjuu za Deutsche Welle. No, to je iznimka, dodaje ona. "Većina djece su bili tinejdžeri koji uglavnom na površini razvrstavaju kamenje ili ga mrve." Otrovna kobaltova prašina koja tako nastaje, a koja se pri daljnjoj obradi udiše, često prouzroči smrtonosnu plućnu bolest. "Kako djeca tako i odrasli se žale na dišne probleme, kašalj i sinusne infekcije", kaže Armistead. Ali i vreće s kamenjem u kojemu se nalazi kobalt su preteške za djecu, usto dolazi još i činjenica da rade deset do dvanaest sati dnevno na vrelom suncu, na hladnoći ili po kiši, dodaje ova aktivistica.

Bez Konga nema ni baterija

U takozvanom bakrenom pojasu u DR Kongu je najveće nalazište kobalta na svijetu. Više od polovice svjetske proizvodnje kobalta je smješteno u provincijama Haut-Katanga i Lualaba koje su dio nekadašnje provincije Katanga. Ovdje kobalt kreće na svoju svjetsku turneju. Iz mračnih rudnika u Kasuluu to putovanje često vodi preko prevarantskih preprodavača i korumpiranih kongoanskih vladinih uposlenika do obale. Odatle se brodom prevozi u Kinu i dalje prerađuje. Na koncu se očišćeni kobalt isporučuje proizvođačima litij-ionskih baterija. Potražnja je velika.

"Cijena kobalta je od početka godine porasla za 100 posto. A najveća potražnja je na polju elektromobilnosti", priča Siyamend Ingo al Barazi, geolog pri Njemačkog agenciji za sirovine (DERA). On smatra da će potražnja na svjetskom tržištu dalje rasti. "Kako god okrenete, potražnja će znatno porasti. I tu je sad ključno pitanje hoće li se ta potražnja moći pokriti", kaže al Barazi.

Potražnja ovisi i o tehnološkom razvoju novih baterija, ističe Michael Ritthof s Instituta za klimu, zaštitu okoliša i energiju iz Wuppertala. "Većina litij-ionskih baterija sadrži kobalt, ali postoje alternative koje se dalje razvijaju i dijelom već danas ugrađuju."

Dnevnica: nekoliko dolara

Cijena za jednu tonu kobalta aktualno iznosi skoro 60.000 dolara. Djeca, žene i muškarci koji u Kasuluu vade i prerađuju kamenje, dnevno zarade između jednog i tri dolara. S jedne strane postoje industrijski rudnici gdje međunarodna poduzeća posjeduju koncesije za eksploataciju i gdje se to radi pomoću moderne tehnologije. S druge strane postoje mali rudnici na koje otpada oko deset posto svjetske proizvodnje, a u kojima djeca, žene i muškarci rade u jadnim radnim i životnim uvjetima kako bi eksploatirali kobalt.

"Ti ljudi tamo nemaju druge mogućnosti da osiguraju svoju egzistenciju", priča Lauren Armistead iz Amnestyja, ali ujedno savjetuje i da ne bi trebalo taj rad bojkotirati. "Kad bi poduzeća bojkotirala tu proizvodnju kobalta iz DR Konga, onda bi to imalo katastrofalne posljedice za te ljude koji bi time još više bili pogođeni siromaštvom."

Od objavljivanja Amnestyjevog izvješća se u Kongu naziru prvi znaci poboljšanja. Kongoanske vlasti nastoje koncesije koje su dodijeljene tim malim rudnicima sada dodijeliti u registar upisanim rudničkim kooperativama, kaže njemački geolog Sebastian Vetter koji se već godinu dana nalazi u Kinshasi kako bi zajedno s trojicom kongoanskih kolega savjetovao vlasti po pitanju odgovorne eksploatacije sirovina. Problem je u tome što eksploatacija kobalta nije regulirana kao što su to druge sirovine poput zlata i kositra. Sve do danas se kako u zakonu SAD-a, tako i u pravilima EU-a navode tek pravila za uvoz iz konfliktnih regija za četiri "konfliktna minerala" zlato, tantal, kositar i volfram. Za ta četiri minerala američka i EU-poduzeća moraju dokazati podrijetlo. Za ostale minerale poduzeća nisu dužna pružiti dokaz o odgovornom podrijetlu i proizvodnji, pa tako to i ne čine. Tvrtke koje proizvode laptope, pametne telefone ili elektro-automobile se uglavnom pozivaju na kompleksne lance isporuke za komponente potrebne za njihove baterije. Pritom mnogi proizvođači na svojim internetskim stranicama ističu kako se pridržavaju odgovorne nabavke i ljudskih prava.

Preko Kine u naše baterije

No, ipak se nešto pokrenulo. Najveći nakupac kobalta eksploatiranog u malim rudnicima u Kongu je kineski koncern Zhejiang Huayou Cobalt Co. Ltd. Kupovina u Kongu se odvija preko lokalnih trgovaca, pri čemu težina i čistoća određuju cijenu. Rudari, međutim, jedva da imaju ikakve šanse kontrolirati jesu li pravedno plaćeni. Preko tvrtke kćerke Congo Dongfang Mining, kobalt putuje dalje u Huayou u Kinu gdje se prerađuje i dalje prodaje na svjetskom tržištu. Na web stranici Huayoua se navodi kako se otkad je objavljeno izvješće Amnestyja o dječjem radu i kršenjima ljudskih prava radi na poboljšanju radnih uvjeta u kongoanskim rudnicima kobalta.

I njemački geolog Sebatian Vetter potvrđuje da je kineski koncern postao aktivan. "Huayou, odnosno njegova tvrtka kćer Congo Dongfang Mining, se trude poboljšati transparentnost njihovog lanca isporuke kao i poboljšati menadžment. Poručuju da su voljni poboljšati stvari. No, hoće li to na koncu biti dovoljno, to ne mogu ocijeniti", kaže Vetter.

Ove jeseni Amnesty International namjerava izdati još jedno izvješće o aktualnom stanju, odnosno o tome što se od objave prvog izvješća u siječnju 2016. promijenilo. Tema kobalt i ljudska prava ostaje, dakle, i ubuduće aktualna.