1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Djeca srama

Francuski historičar Favbrice Vergili procjenjuje da je za vrijeme četverogodišnje njemačke opsade Francuske, rođeno oko 200 hiljada djece čiji su očevi njemački vojnici. Ta djeca su cijeli su život bila omalovažavana.

default

Korijeni u Njemačkoj, dom u Francuskoj.

Mijo, Martine, Michelle i Hedwige iako više nisu djeca, tokom međusobnih susreta uvijek pričaju o svojim očevima. Sve četiri žene su rođene u Francuskoj tokom Drugog svjetskog rata. Njihovi očevi bili su njemački vojnici. Mijo Panier koja u međuvremenu ima 60 godina, rado priča ljubavnu priču svojih roditelja nastalu usred rata: „Moja majka je išla u jedan kafić gdje su se odvojeno jedni od drugih, sastajali mladi Francuzi i Nijemci. I tokom rata oni su sebi morali priuštiti malo razonode. Moja majka i njena prijateljica su stolice njemačkih vojnika pošpricale sprejom koji izaziva kijavicu.“

Zabranjena ljubav

Deutsch-französische Kriegskinder

Mijo, Hedwige, Michelle i nd Martine često pričaju o svojim očevima.

To je primijetio njen otac, tada njemački vojnik, i smijao se svojim suborcima koji su kihali, te je potom sjeo za stol mladih Francuskinja. To je bio početak jedne ljubavne priče koja je bila zabranjena. Žene koje su stupale u vezu sa vojnicima u Francuskoj su dugo vremena bile prezirane. Ipak, kćerke su tražile svoje očeve. Žele shvatiti istoriju. Miijo i Hedwige su svoje očeve već pronašle. Drugi još traže. Hedwige Roberval u međuvremenu njeguje intenzivan kontakt sa porodicom svog oca koji je već bio preminuo kada ga je prije nekoliko godina tražila. Sada je ova Francuskinja podnijela zahtjev za njemačko državljanstvo. Za nju bi ovaj dokument predstavljao kasno priznanje i oslobađanje od osjećaja krivnje: „Uvjek sam se stidjela svog oca zato što su mi se drugi rugali još dok sam bila mala. Čak ni moji najbolji prijatelji nisu znali. Nikada nisam pričala o tome. Danas mogu pričati otvorenije.“

Dijete sreće

Deutsch-französische Kriegskinder

Sjećanja - Mijo Panier gleda slike iz posljednjih ratnih godina.

Ni Mijo Panier godinama nije mogla govoriti o svojoj sudbini. To joj je zabranio očuh koji ju je usvojio dok je bila dijete. Uprkos tome, ona je decenijama tražila svog oca. Pronašla ga je tek prije pet godina uz pomoć jedne berlinske organizacije. Otac i kćerka su razmijenili nekoliko pisama, a potom se sreli u blizini Frankfurta. Otac je bio vrlo bolestan: „Za mene je bio nevjerovatno lijep. Privukao me je svojim plavim očima, uprkos bolesti. Sjela sam pored njega i tako smo proveli nekoliko trenutaka. Razmijenili smo nekoliko riječi na engleskom, njemačkom i francuskom jeziku.“

Mijo Panier kaže da je to bio trenutak u kojem je osjećala da je pronašla svoju drugu polovinu. Kako bi to i ovjekovječila, sada i ona želi podnijeti zahtjev za njemačko državljanstvo. Zahtjev je već uputila njemačkoj ambasadi i sročila ga na njemačkom jeziku. Taj zahtjev počinje riječima: „Bila sam dijete srama. Na kraju sam dijete sreće.“

Njena priča kaže Mijo Panier, daans ni u kom slučaju nije sramota. Ona sebe smatra simbolom ujeinjene Evrope.

Autor: Ruth Reichstein/Belma Fazlagić-Šestić

Odg. ured: Mehmed Smajić