1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Djeca na putu u nepoznato

Neka od te djece imaju samo sedam godina. Agencija UN-a za pomoć je zabrinuta zbog maloljetnika koji migriraju sami kroz Evropu. Mnogi od njih su iz Avganistana. Krenuli su na opasan put, nadajući se boljem životu.

Afganistanska djeca u provinciji Herat: Roditelji plate krijumčarima za put do Irana. A onda...

Afganistanska djeca u provinciji Herat: Roditelji plate krijumčarima za put do Irana. A onda...

Djeca Afganistana su često žrtve terorističkih napada

Djeca Afganistana su često žrtve terorističkih napada

U venecijskoj luci, radi i Laura Boldrini, zaposlena je pri agenciji Ujedinjenih Nacija za pomoć. Ona je svjedok uznemiravajućeg trenda - mlada i ranjiva djeca dolaze sasvim sama iz udaljenih dijelova svijeta:

„Upoznala sam djecu koja su napustila svoju domovinu – Avganistan, kada su imali 8 ili 9 godina. Da bi stigli do Evrope trebalo im je oko 10 godina. Sve to rade zato što vjeruju u Evropu, zato što vjeruju da su uslovi života ovdje bolji, da će biti poštovani. Ali nekad to nije tako.“

Sedamnaestogodišnji Abdul je napustio Avganistan kada je imao 11 godina i putovao kroz Pakistan. Prije nego što je postao tinejdžer već je radio u Iranu kako bi platio sljedeću fazu puta. Sa 14 je iz Turske prešao u Grčku u gumenom čamcu. A sve zato što su se kod kuće roditelji bojali za njegov život, kaže Abdul:

„Moji roditelji su platili krijumčarima da ja dođem ovdje i vrijedilo je. Moja porodica je ugrožena. Da sam ostao, možda bi me talibani ubili.“

Stalno u pokretu

Izbjeglice iz Afrike

Izbjeglice iz Afrike

Za Abdula, Venecija je posljednja faza dugog i opasnog putovanja: „U Veneciju sam došao trajektom iz Grčke, krio sam se između točkova kamiona 40 sati – bez hrane; imao sam samo flašicu vode. Bilo je teško to podnijeti, bio sam uplašen.“

Abdulu je sada 17 godina, a porodicu nije video 6 godina. Živi u napuštenoj vojnoj kasarni koju italijanske vlasti koriste kao smještaj za dječake kao što je on. Svi su maloljetni, dolaze iz Afrike, sa Balkana, a sve više i iz Avganistana. Socijalni radnik Paolo Sola svake nedjelje vidi po pet novih mladih Avganistanaca. Može da im ponudi sigurno prenoćište, čak i neko osnovno obrazovanje, ali mnogi odu dalje, kaže Sola:

„Mnogi ostanu ovdje par dana, jednu do dvije nedjelje, i onda žele da nastave putovanje. Sjećam se dječaka koji je došao ovdje, imao je samo 7 godina. Ostao je ovde 3 nedjelje i onda krenuo dalje, mislim ka Velikoj Britaniji. Ja ih mogu samo upozoriti o tome šta ih čeka dalje na putu. Ali oni nemaju povjerenja u nas.“

Nijedna zemlja ne želi ovu djecu

Izbjeglički centar na italijanskom ostrvu Lampeduza

Izbjeglički centar na italijanskom ostrvu Lampeduza

Jedan od razloga za nepovjerenje je što nijedna evropska zemlja nema rješenje za te dječake. Mnogi radije žele da oni nastave put u drugu zemlju nego da im pruže podršku na koju imaju pravo kao djeca, kaže Laura Boldrini:

„Ne postoji jedinstven evropski standard, postoji više različitih evropskih standarda i naravno da svi žele da idu tamo gdje su uslovi bolji – zato ova djeca nastavljaju dalje. Uđu u Evropu u Grčkoj, ali im je rečeno da idu u Italiju, a u Italiji im kažu da je bolje da idu u Francusku, a u Francuskoj im kažu da odu u Englesku. Na kraju – to je u interesu krijumčarima jer oni od toga zarađuju.“

Tako je za mnoge mlade Avganistance boravak u Italiji vrlo kratak. Završava se uskakanjem u voz, uglavnom u pravcu Francuske ili kanala Lamanš.

Autori: Imogen Folks/Tijana Milunović

Odg. ur.: A. Slanjankić