Diskriminacija među svojima

“Nas nisu pamtili po imenu i prezimenu. Bili smo jednostavno izbjeglice, govorilo se “tamo onaj izbjeglica”. Vremenom su se stvari promijenile, ljudi su se snašli, neki su došli i na određene pozicijie. I sjećanje na rat blijedi, tako da smo uspjeli da se asimiliramo i postanemo dio ovog društva”, objašnjava novinarka Radmila Grubiša, prisjećajući se svog dolaska u Banjaluku iz rodne Bosanske Krupe tokom rata u BiH.

Kriza identiteta neminovna. Bez obzira na starost, stepen obrazovanja, svi koji su izbjegli po dolasku u novi kraj imali su taj problem, dodaje Radmila.

“Došljaci”, “pridošlice”, novokomponovani..”

U dosta manjoj mjeri nego ranije, još uvijek postoji određena netrpeljivost domicilnog stanovništva prema izbjeglicama, smatra sociolog Ivan Šijaković. Ističe da odnos prema njima zavisi od nekoliko faktora, prvenstveno njihovog materijalnog stanja i društvenog položaja.

“Na one prosječne niko pretjerano ne obraća pažnju. Međutim, oni koji su došli u ratu kao izbjeglice pa se obogatili, i te kako smetaju domaćem stanovništvu”.

“Trn u oku” domaćem stanovništvu su tzv. zavičajni savezi pridošlica i socijalne mreže koje se uspostavljaju, to što su uvezani i pomažu jedni drugima, na tojrelaciji ima dosta problema, kaže Šijaković.

“Uzeli nam radna mjesta”

Pedesetogodišnja Banjalučanka, radnica u kiosku, smatra kako su njeni sugrađani i ona veoma oštećeni dolaskom izbjeglica, jer su po njenom mišljenju “otjerali” domaće stanovništvo s radnih mjesta. Njen stav prema ovoj populaciji je jasan:

“Do juče su čuvali ovce, sad svi sjede u sudu i opštini. Mi iz Banjaluke smo ostali bez posla. Da mi je neko rekao da ću danas raditi u kiosku, ne bih vjerovala. Od izbjeglica se ne može doći do zaposlenja”.

Radmila Grubiša često se susreće sa ovakvim stavovima. U vrijeme velike nezaposlenosti, starosjedioci, kaže, smatraju da imaju veća prava na radno mjesto od pridošlica. “Vjeruju da smo im mi našim dolaskom oduzeli nešto što njima pripada”.

Iako se ona lično osjeća prihvaćeno, smatra da će skrivena netrpeljivost još neko vrijeme postojati. Raduje je to što mlađe generacije nisu opterećene ovim problemima.

Dvadesetpetogodišnji Ljubiša iz Banjaluke, kaže da među svojim vršnjacima nije primijetio povlačenje granica i negativne komentare na račun onih koji su doli sa strane. “Među mojim prijateljima ima dosta onih koji su izbjegli dok su bili jako mali. Nemamo nikakvih problema s tim. Razlike ne postoje jer su ti ljudi ovdje odrasli i jednako su domaći kao ja. Dok, naši roditelji drugačije na to gledaju, imaju strah od uticaja neke druge sredine.”

Mentalitet se promijenio, urbane sredine na gubitku

Sanja Vlaisavljević, direktorka Centra za kulturu dijaloga iz Sarajeva vjeruje da BiH nije izuzetak kada je riječ o asimilaciji i prilagođavanju jednih drugima. “Sjetimo se da su i poslije Drugog svjetskog rata trebale proći tri ili četiri decenije, da se oni koji su naselili određena područja počnu osjećati kao svoji na svome. Taj proces je bolan i opterećen brojnim problemima. To mi sada prolazimo i prolazićemo još jako dugo”.

Da bh. izbjeglice jesu u nekim situacijama izložene diskriminaciji, Sanja Vlaisavljević ne spori. Međutim, ističe jednu drugu pojavu i problem koji je nastao kao rezultat miješanja domaćeg i novog stanovništva.

Njeno mišljenje je da su veći gradovi zbog odliva domaćeg i priliva negradskog stanovništva pretrpili veliku štetu:“Oni koji su došli iz manjih sredina, nisu baš spremni da se prilagođavaju običajima većih gradova, tako nesvjesno skreću pažnju na sebe”.

Proces prilagođavanja ljudi koji su došli nije obavljen kako treba, a za to su odgovorne urbane sredine koje ne nameću kriterije ponašanja, dodaje ona.

Autorka: Aleksandra Slavnić

Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić