1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

Discipliniranje Hrvatske i Srbije

Nakon nekoliko uzastopnih inicijativa bivšeg slovenačkog predsjednika Milana Kučana o sazivanju prve poslijeratne međunarodne konferencije o Bosni i Hercegovini, na nedavnom regionalnom sastanku na vrhu u Salzburgu, za takvu deblokadu ustavno-pravno i politički paralizirane države založio se i hrvatski premijer Ivo Sanader. I jedan i drugi zagovarač Dejtona 2 su, van svake sumnje, snažni politički likovi koji uživaju zavidnu međunarodnu reputaciju, čak i mnogo veću u Evropi nego u regionu.

Inicijativom o međunarodnoj konferenciji za BiH hrvatski premijer Ivo Sanader izoštrava svoj evropski profil

Inicijativom o međunarodnoj konferenciji za BiH hrvatski premijer Ivo Sanader izoštrava svoj evropski profil

Obje ove inicijative se u analitičkim i diplomatskim krugovima u Briselu ocjenjuju dobronamjernim i dobrodošlim, ali ni jedna od relevantnih institucija Evropske unije i Ujedinjenih nacija još uvijek nije kazala svoje. Po svemu sudeći i neće do rane jeseni kada se iznurena administracija ovih institucija vrati s kolektivnog avgustovskog odmora. Konačan stav zvaničnog Brisela bi, kako sada stvari stoje, mogao biti pozitivan iz najmanje dva razloga. Prvo zbog jasne spoznaje u Evropskoj komisiji da ustavna kriza u Bosni i Hercegovini već predugo traje i da je glavni uzrok blokiranju daljnjih reformi kao što su reorganizacija policije, restrukturiranje javnog RTV sistema, završetak reformi u oblasti pravosuđa i ljudskih sloboda, ili kao što su dugo očekivana poboljšanja u ekonomiji i stvaranju jedinstvenog ekonomskog prostora.

Drugi razlog očekivanog evropskoga „da“ novoj međunarodnoj konferenciji o BiH jeste i činjenica da je ova država u posljednjih nekoliko godina gotovo u cjelosti postala evropskim, a vrlo malo američkim strateškim interesom. Zbog takve raspodjele interesnog kolača se nedavno i moglo dogoditi da su Sjedinjene Američke Države reformu očigledno prevaziđenog Dejtonsog ustava, umjesto međunarodnim institucijama i nepristrasnim ekspertima, prepustile upravo jednoj naglašeno provladinoj nevladinoj organizaciji u Vašingtonu.

Neupitnost najnovijih slovenačko-hrvatskih promišljanja o budućnosti Bosne i Hercegovine mogla bi, takođe, biti dovedena u pitanje ukoliko bi se ispostavilo da su i Sanaderove namjere uskogrude kao što su trenutno američke. Odnosno ukoliko se za međunarodnu konferenciju ovih dana u Salzburgu zalagao samo zbog toga da bi isposlovao eventualno povlašteniji položaj bosansko-hercegovačkih Hrvata na štetu drugih naroda. Eventualna takva motivacija hvratskog premijera mogla bi samo odmoći bosansko-hercegovačkoj suverenosti i dugoročnoj regionalnoj stabilnosti.

Ukoliko nekadašnji najbliži saradnih jednog od neospornih ratnih djelitelja Bosne i Hercegovine, Franje Tuđmana, doista polazi od iste faktografije kao i Milan Kučan da je BiH „centralno pitanje stabilnosti Balkana i jedan od najvažnijih faktora stabilnosti Evrope“, u tom slučaju bi Sanaderovu salzburšku inicijativu trebalo podržati i čak što prije formalizirati kao zvaničnu pozivnicu članicama Evropske unije, stalnim članicama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju i NATO-a - da se prva poslijeratna međunarodna konferencija održi brzo nakon oktobarskih izbora u BiH, a najkasnije prije februarske konačne odluke o statusu sadašnjeg ureda viskog predstavnika.

Svaki drugačiji ishod i oklijevanje glavnih kreatora svjetske politike, Bosnu i Hercegovinu bi mglo koštati daljnje getoizicije i nastavka mandata protektorske uprave. Ili će joj se dogoditi ono najgore - etnoanacionalistička podjela. Jer niko razuman danas ne može poreći da unutar hrvatske i srpske etničke zajednice sve više narasta uvjerenje da je Bosna i Hercegovina za njih samo privremena i provizorna državnopolitička tvorevina. Dobro osmišljenom međunarodnom konferencijom o Bosni i Hercegovini, moralo bi se prije svega Hrvatskoj i Srbiji odrediti međunarodno nadzirana uloga dobrog susjeda umjesto dosadašnjeg starateljstva nad narodima pravoslavne i katoličke vjere koji historijski nastanjuju međunarodno priznati državni teritorij Bosne i Hercegovine.

Bez discipliniranja ovih dviju država, nova međunarodna konferencija, ma gdje da bude održana, bila bi samo puko konferencijaštvo.