Diplomatski odnosi Libana i Sirije nova nada za Bliski istok

Njemački ministar vanjskih poslova Frank Walter Steinmeier (Frank Valter Štajnmajer) bi trebalo da bude zadovoljan barem jednim rezultatom konferencije u Parizu. Kada se zemlji koja je desetljećima u međunarodnoj izolaciji pomogne da iz nje izađe, onda to mora biti u interesu njemačke politike. U Washingtonu (Vašington) bi zadovoljni trebalo da budu barem oni iz takozvane Bejkerove komisije koja je još 2006. uzaludno zahtijevala da se pokrene dijalog sa Sirijom, pa čak i sa Iranom.

Ipak, bilo bi pogrešno smatrati kako će promjena pozicije Sirije sama po sebi donijeti rješenje krize na Bliskom istoku. Vlada u Damasku posjeduje samo jedan od niza ključeva koji su potrebni za rješenje problema. Ukoliko ga predsjednik Sirije Assad upotrijebi, onda će pasti i druge barijere koje su se ispriječile na putu ka miru.

Promjena političkog kursa otvara Siriji vrata u Evropi i SAD-u

Napravljen je prvi važan korak. Sirija više ne posmatra Liban kao svoju zapadnu, a Palestinu kao južnu provinciju. Predsjednik Assad je uputio jasne poruke kako želi mirovne pregovore s Izraelom, što će mu ako tako nastavi, otvoriti vrata u Evropi, ali sigurno i u SAD-u. Sirija će tako dobiti na značaju na vanjskopolitičkoj sceni, a time će profitirati i u privrednom smislu. To je vrlo važno za državu koja, za razliku od drugih država regiona, ne raspolaže bitnim rudnim bogatstvima.

Postoji još uvijek jedan važan znak pitanja. Kakve ce ubuduće biti veze vlade u Damasku sa Iranom, odnosno sa organizacijama poput Hamasa i Hezbolaha. Ove tri strane su protiv smirivanja stanja na Bliskom istoku, jer to donosi priznavanje države Izrael. Teško je zamisliti da bi Damask s jedne strane mogao da zagovara mir, a da s druge strane i dalje šuruje s njegovim protivnicima.

Ipak, bilo bi dobro kad Izrael i druge države ne bi postavljale posebne preduslove Siriji za početak pregovora i kada ne bi tražile da Damask odmah prekine sve veze s Iranom i radikalnim islamističkim organizacijama.