Diplomat koji je htio spriječiti rat u Jugoslaviji

 „Neurotični susjedi“ je naslov članka švicarskog dnevnog lista Neue Zürcher Zeitung (NZZ) u kojemu novinar Andreas Ernst stavlja pod povećalo hrvatsko-srpske odnose. A povod za to mu je izjava američkog veleposlanika u Beogradu kako "nije normalno da Srbi i Hrvati, koji su toliko bliski, imaju tako loše odnose." Dopisnik NZZ-a ukazuje na to kako postoji dovoljno simptoma koji su veleposlanika Kylea Scotta mogli ponukati na ovakvu izjavu: "U hrvatskom gradu Vukovaru u kojemu su Srbi počinili teške ratne zločine 1991. četvrt stoljeća kasnije je nemoguće na službene institucije postaviti natpise na srpskom. Srbijanski bulevarski tisak u svakoj prilici Hrvate paušalno naziva fašistima. A Zagreb im za to daje povoda: nedavno je nagrađen redatelj koji u jednom filmu o koncentracijskom logoru Jasenovac, u kojemu su u Drugom svjetskom ratu ubijeni Srbi, židovi i Romi, uljepšano naziva radnim logorom."

Hrvati i Srbi su potrebni jedni drugima - kako bi bili svoji

Autor članka u NZZ-u se slaže s ocjenom američkog veleposlanika da su odnosi između Hrvata i Srba loši, "ali ne unatoč tome što su slični, nego upravo zato". Ernst za to nalazi objašnjenje u fenomenu koji Sigmund Freud naziva "narcizam male razlike": "Kolektivi koji su slični, naglašavaju ono što ih razlikuje". Taj fenomen dopisnik NZZ-a prepoznaje u odnosu Hrvata i Srba. Oni, piše, imaju velike sličnosti u jeziku, kulturi i mentalitetu, ali ne i u vjeri pa se ona, zaključuje, kultivira kao jabuka razdora. "Od toga", izvodi komentator švicarskog lista dalje svoju teoriju, "profitiraju crkve": "Iako tek marginalno utječu na način života svojih ovčica, društveni značaj srpske pravoslavne i hrvatske katoličke crkve je velik."

Srbi i Hrvati su, zaključuje, "poput dva neurotična brata ili dvije sestre koje se stalno osjećaju žrtvom onoga drugoga". Ne mogu, piše, ni jedni s drugima niti jedni bez drugih: "Treba im onaj drugi da bi bili svoji."

Mock 1991. predlagao slanje mirovnih trupa u Jugoslaviju

Austrijski list Die Presse prenosi gostujući komentar kosovskog diplomata u Austriji Faruka Ajetija u kojemu se on osvrće na angažman bivšeg austrijskog ministra vanjskih poslova Aloisa Mocka na prostoru bivše Jugoslavije, a koji je u četvrtak preminuo u 82. godini života. Tako Ajeti u svezi s tim podsjeća na napeto stanje koje je osamdesetih godina 20. stoljeća bilo nastalo u bivšoj Jugoslaviji: "Dok su se prije svega Slovenci, Hrvati i kosovski Albanci izjasnili za demokraciju, kao i za pluralistički politički sustav, te se zalagali za reformu na federalnoj razini, Srbi su težili vodećoj ulozi, a njihove ambicije su se usmjerile na centralizaciju Jugoslavije pod njihovom vladavinom. Alois Mock je bi jedan od rijetkih europskih političkih ličnosti koje su prepoznale različita politička i gospodarska nastojanja naroda Jugoslavije kao i rastući srpski nacionalizam."

Ajeti austrijskog diplomata naziva "odvjetnikom" tih naroda u bivšoj Jugoslaviji te navodi kako se on u toj svojoj "odvjetničkoj" funkciji prvo posvetio kosovskom pitanju. "Kad su 27. lipnja 1989. godine Mock i njegov mađarski kolega Gyula Horn presjekli žicu (naslovna fotografija) Željezne zavjese između Mađarske i Austrije - što važi kao simbol uspješne priče europskih vrijednosti i ujedinjenja -, Slobodan Milošević je samo dan nakon toga držao svoj poznati govor od 28. lipnja 1989. na Kosovu polju. Sadržaj tog govora je predstavljao upravo suprotnost europskim vrijednostima", piše ovaj kosovski diplomat za Die Presse. On dalje ističe Mockove napore da pitanje Kosova stavi na agendu u raznim regionalnim, europskim i međunarodnim odborima. To je bio "važan sastavni dio njegove vanjske politike", piše o Mocku Faruk Ajeti.

"Mock je bio i prvi ministar vanjskih poslova koji je u svibnju 1991. UN-u i Europskoj zajednici (EZ) predložio slanje mirovnih trupa u Jugoslaviju kako bi se spriječio građanski rat", napominje Ajeti i dodaje ujedno da su za Aloisa Mocka povijesna iskustva bila posebno poučna te da je stoga smatrao da "Austrija ne smije zauzimati neutralnu poziciju kad se radi o kršenju ljudskih prava". Ajeti svoj gostujući komentar u listu Die Presse zaključuje porukom da "bez mira na Balkanu čitava Europa neće pronaći mira. Za zemlje koje još nisu članice EU-a su integracija u EU i poštivanje europskih vrijednosti nešto što jednostavno mora biti realizirano. To je ujedno preduvjet za mir i izvor stabilnosti. Ili kako bi to Alois Mock kazao: 'Ili ćemo mi to učiniti, ili će to učiniti oni drugi - ali drukčije!'"

Ruska sfera utjecaja do Srbije

A ti "drugi" bi, ako se u obzir uzme aktualna sfera utjecaja na Balkan, mogli biti Rusi. Njemački list Die Zeit donosi kolumnu u kojoj se osvrće na odnos Rusije i Zapada. „Zašto Zapad i Rusija ne mogu da se usuglase o zajedničkoj sigurnosnoj politici? Zato što Putinu nije stalo do granica već do sfera utjecaja", piše tako autor kolumne Michael Thumann.

Osvrćući se na nedavni summit NATO-a, Thumann piše da su se neki promatrači iz Moskve poradovali „krhotinama koje je predsjednik SAD-a ostavio u Bruxellesu", ali da se „zluradost izmiješala s razočaranjem jer je i Donald Trump u Bruxellesu govorio o ruskoj prijetnji". Djeluje da su se Rusi pomirili s činjenicom da su loši odnosi sa Zapadom konstanta, piše u tekstu. Thumann u svojoj kolumni dalje navodi kako obje strane - Zapad i Rusija - žele nepovredivost granica i sigurnost za sve, ali je nevolja što pod time podrazumijevaju potpuno različite stvari: „Kad Europljani iz EU-a govore o sigurnim granicama, oni misle na to da se ne može jednostavno umarširati u susjednu državu kao što su ruske trupe učinile 2014. u Ukrajini. Da se ne može anektirati tuđi teritorij, kao što je Rusija uradila s Krimom. Kada ruska vlada govori o sigurnim granicama, ona misli na to da se savezi država – poput NATO-a i EU-a – ne smiju širiti. Da se odnosi moći i utjecaja ne smiju pomjerati. Europljani govore o državama i granicama, Rusi o sferama utjecaja."

Ruska „granica bola" je tako, piše u kolumni lista Die Zeit, stotinama kilometara zapadno od ruske državne granice. „Ona se završava na zapadnoj granici Bjelorusije i Ukrajine. Ona se završava na granicama Srbije koja, prema viđenju ruskih političara, nikada ne bi trebala postati dio NATO-a ili EU-a. Miješanje granica bola i državnih granica, inzistiranje na sferama utjecaja danas sprječava približavanje EU-a i Rusije. I stoga Moskva ne može profitirati od nesuglasica između Trumpa i EU-a", zaključuje se u kolumni.