1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Dijaspora u Austriji: svako svome stadu!

U Austriji živi oko pola miliona ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. U "nacionalnim" lokalima u kojima se druže, često se raspravlja o „zavjerama“ drugih naroda i još uvijek traži odgovor na pitanje „ko je počeo rat“.

U balkanskoj ulici 65 kafića čiji su vlasnici većinom Hrvati

U "balkanskoj" ulici 65 kafića čiji su vlasnici većinom Hrvati

Dok stotine automobila velikom brzinom jure ulicom sa tri trake, u kafani "Lepa Brena", smještenoj uz najprometniju saobraćajnicu u gradu, gleda se nogomet. Uz pomoć daljinskog upravljača, koji je

Lepa Brena jedno od glavnih okupljališta Jugosa u Beču

"Lepa Brena" jedno od glavnih okupljališta "Jugosa" u Beču

u rukama konobarice Irene, televizijski komentator ipak je glasniji od buke koja dolazi sa ulice. Desetak gostiju pomno prati utakmicu, tako da za razgovor nisu raspoloženi. Osim toga, dosta im je kažu radijskih i TV-stanica. Izvještavanje o hapšenju Radovana Karadžića ovih dana jednači, pojašnjavaju, sa kriminalom. Konobarica Irena, rodom iz Kladova, priča nam da gosti ovdje prate sva dešavanja u njihovoj zemlji.

"Imamo na satelitu sve srpske programe i kao što gledaju ljudi dole, gledamo i mi ovdje. Isto je sve. Ljudi isto i reaguju kao dole, jedni kažu ovako, drugi onako. Samo što je druga država, a ljudi mogu da kažem da su isti."

Muslimani u muslimanske kafiće, Srbi u srpske

Tako ovi ljudi, baš kao i oni kod kuće, paze sa kim se druže, priča Irena, a osnovni kriterij za druženje je nacionalna pripadnost.

"Muslimani idu u muslimanske kafiće, Srbi u srpske, Rumuni i rumunske, znači svako u svoje. Svako u svoje stado? Baš tako, baš tako!"

Dvadesetak metara dalje u istoj ulici nalazi se i kafana "Novi Beograd". Ovdje se takođe često raspravlja o politici, a najviše, kaže konobarica Rada, kada se malo više popije.

„Čim malo popiju, odmah im smeta politika. Ovaj nije uradio ovo, nije uradio ono. Kao i svugdje. Svugdje se svašta dešava“, pričaju Rada i ostali gosti.

Priča se svede na to kako je Zapad želio rasturiti Jugoslaviju

Jedan koji je popio već tri „Jelana“ je gost iz Bosanskog Grahova. Ne želi se predstavljati jer nije, kako kaže, političar da bi, kada priča, znao prikriti ono što stvarno misli. A da ispriča sve što zaista misli, završio bi, kaže, u Hagu.

I u bečkim kafićima Karadžić glavna tema

I u bečkim kafićima Karadžić glavna tema

„Nisam nacionalista, ja nisam nacionalista. Ja tebe ne pitam šta si, mene to ne interesuje, ako si dobar prijatelj, dobar si prijatelj, Ali sve ima svoje,…“

bRazgovor s ovim gospodinom svodi se tako na priču o zavjeri Zapada, koji je želio rasturiti nekadašnju Jugoslaviju.

"Nisu ravnopravni prema svakome i gotovo. Nije im odgovarala velika Jugoslavija, snažna i normalna, kao što im ne odgovara ni jaka Srbija. Treba rasturiti i gotovo. Što sam ja doš'o ovdje? Ja sam radio u Zagrebu, bio sam tehničar u Šumariji. A sad radim za hiljadu i po eura, u rafineriji radim, trujem se sa otrovom, masku stavljam."

Priče o zavjerama srpskih lobija u Beču

O izvjesnoj vrsti zavjere priča se međutim i u restoranu Belma-grill, koji se nalazi na drugom dijelu grada, neposredno pored najveće bosanske džamije u Beču. Ovdje se iza kulisa priča o jakom srpskom lobiju u Austriji i špekuliše o tajnim službama koje su i ovdje krile najtraženijeg haškog optuženika. Irfan Buzar aktivan je u Islamskoj zajednici Republike Austrije.

„Čisto me čudi da se osoba tako dugo vremena na takav način mogla da krije. Za mene to nije skrivenost, ako se radi lično o toj osobi. Najvjerovatnije da i on ima nekoliko svojih dublera, pa bi mogli i o tome porazgovarati, gdje se nalazi stvarno pravi Karadžić.“

Irfan Buzar na kraju ipak zaključuje: „Pa eto, smatram da živimo u jednom pravnom sistemu i treba svako da odgovara za ono što je počinio. Mada sam, pravo da vam kažem, vezano za njegovo hapšenje, nekako skeptičan.“

Skepsa u „balkanskoj“ ulici, u kojoj se nalazi 65 kafića

Skeptični, kako prema hapšenju Radovana Karadžića, tako i prema drugim nacijama u Beču su i gosti u kafićima u ulici Ottakringerstraße u 16. bečkom okrugu. Ova ulica nezvanično nosi naziv „balkanska“, i ona je, kako kažu Austrijanci, u „hrvatskim rukama“. Na svega tri i po kilometra nalazi se 65 kafića, u kojima obitavaju gosti porijeklom iz Srbije, Hrvatske, Turske, Poljske ili Bosne i Hercegovine. Najviše je ipak tzv. hrvatskih kafića, priča nam Marina, porijeklom iz Hrvatske i iz miješanog braka. Zbog toga je ovdje, priča, imala problema sa nacionalistima.

„Meni došla cura, zanijela mi se u lice, kao ono tvoj je otac Srbin, ti si Srpkinja i takve stvari... Ovdje se sve zna, znači ovaj lokal je ovakav, onaj onakav, i onda imaju neki ljudi što se zamaraju sa tim, eh ja neću tu ući, zato što je to takav lokal, zato što su takvi ljudi.“

Trovanje balkanskim nacionalizmom prelazi granice bivše Jugoslavije

Za ovakvo ponašanje omladine krivi su njihovi roditelji, smatra Marina, koji vlastitu djecu čak i u Austriji truju balkanskim nacionalizmima. Što kod nekih ide do te mjere da su spremni napasti bilo koga ko ne pripada „njihovoj“ naciji. Takvo što je doživjela i Marinina prijateljica Helena, porijeklom iz Mađarske.

„Znači nema to veze samo sa bivšom Jugoslavijom, ljudi su zadrti u glavi jednostavno i eto, nju su maltretirali, ti si Mađarica, šta ti imaš ovdje raditi, ti nas ne razumiješ, nađi si posao negdje drugdje i takve stvari mislim...na žalost je tako“, priča Helena.

U Austriji živi otprilike pola miliona ljudi porijeklom iz bivše Jugoslavije. Od onih koji još uvijek posjeduju pasoše zemalja porijekla u Beču je oko 80 hiljada Srba, oko 20 hiljada Bosanaca i Hercegovaca i isto toliko Hrvata. Zategnute međunacionalne odnose primijete i Goran i Dragan, taksisti ispred željezničke stanice.

„Nije kao za vrijeme ratnog stanja, ono dok je bio građanski rat, ali normalno da još uvijek toga ima. Uglavnom, ti primitivci se bave tom politikom. Mislim, ovaj kulturni svijet, njih politika ne zanima, njih zanima kako novac da zarade. A ovi naši besposličari, oni se time bave uglavnom.“

Ko je kriv i ko je počeo rat

Dvojicu taksista, koji rade i po 13 sati dnevno, pitali smo o čemu to zapravo raspravljaju gosti takozvanih „nacionalnih“ kafana.

Taksisti znaju o čemu se raspravlja u kafićima

Taksisti znaju o čemu se raspravlja u kafićima

Kažu da se uglavnom raspravlja o tome ko je kriv i ko je počeo rat te dodaju: „Ko više krade. Kako političari zajedno sa mafijašima donose te odluke i rješavaju stvari. A svaki čovjek misli da je u pravu, i to je taj problem. A da li će čovjek da bude iskren, da kaže: 'eh ja sam malo prešao granicu' – to je malo teško. Neće niko da prizna, i to je glavni problem.»

Tako Dragan i Goran na kraju zaključuju: „U pogledu politike u Hrvatskoj, Bosni ili Srbiji, nama to ne mijenja odnos na naš život ovdje, tako da... zakon je takav da moraš da ga poštuješ, ako ne poštuješ zakon, vrati se druže odakle si došao i gotovo.“

No, i pored strogih zakona mnogima je ipak do divljanja, pričaju nam gosti zloglasne „balkanske ulice“, koja je od željezničke stanice udaljena nekoliko kilometara. Bobana i Pericu iz Srbije zatičemo u jednom od tzv. hrvatskih lokala. Dva mlada fudbalera kažu da imaju dosta prijatelja iz Hrvatske i BiH i da im porijeklo ljudi sa kojima se druže nije važno. A nad onim što ponekad na ulici rade njihovi vršnjaci, oni se zgražavaju.

„Ovo ti je najgora ulica što se toga tiče u Beču, najveće budale su ti na ovoj ulici. Iskreno rečeno. Sa kolima ovdje potpisuju, sa motorima, padaju, lupaju se, da se pokažu da su neki mangupi. Okači neku zastavicu i on je nacionalista, kao fora – ja sam ovaj, ti si onaj.“

Mladi pričaju njemački – tako se ne prepoznaju odakle su

Boban i njegov brat Perica radije se, kažu, bave pametnijim stvarima. Vole sport i muziku, kako modernu tako i narodnu.

Perica s istetoviranom Cecom

Perica s istetoviranom Cecom

Perica na desnom ramenu ima čak istetovirano lice i potpis Cece Ražnatović, koja se i u ovim „hrvatskim“ lokalima, kaže, rado sluša.

Iako svi dolaze sa prostora bivše Jugoslavije mladi u ovakvim lokalima često komuniciraju na njemačkom jeziku. Mirjana Milić, čiji je sin Bobanovog i Pericinog uzrasta, kaže da to za mlade koji sa sobom nose „breme Balkana“ zapravo i nije tako loša opcija.

„Time što pričaju njemački, prvo ne prepoznaju se šta su, a poslije dolaze teme odakle si. Međutim već su sklopili neko prijateljstvo, tako da mislim da se onda lakše i druže i zaboravljaju ono što je nekada bilo. Znate kako, možda ih bude malo i sramota, jer, da vam kažem nešto, mnogo toga se čita u novinama. Pominju se pljačke ljudi iz Hrvatske i iz Srbije i svakog to onda na neki način pogađa.“

Radimo 16 sati dnevno ali dobro i zarađujemo

Bečki Prater je poznati zabavni park

Bečki Prater je poznati zabavni park

Mnogi „balkanski“ lokali i ulice u Beču doista nisu na dobrom glasu. Najlošiji prati ipak lokale na bečkom Prateru. Čak 90 posto ugostitelja i onih koji ovdje rade u zabavnim parkovima porijeklom su iz bivše Jugoslavije. Čini se, međutim, da upravo oni imaju najbolji lijek protiv nacionalizma, a i najbolju poruku za ljude u zemljama iz kojih i sami dolaze.

„Pa jednom riječju, mislim da su ti ljudi dole budale. Oni puštaju da ih politika sama u to uvlači. Ovdje kod nas na Prateru toga nema. Mi smo ovdje Jugoslavija u malom, od Vardara pa do Triglava i mi smo svi za jednog, jedan za sve. Slušaj, svako mora da gleda da zaradi za sebe i za familiju. Jel' to Srbin ili Albanac ili Hrvat... mi smo ovdje malo pametniji“, kaže Milan iz Požarevca.

Jasmina, koja je porijeklom iz Kladova, dodaje: „Mahom je to kod maloumnih ljudi taj nacionalizam. Kod ljudi koji su pohlepni pa hoće da zarade na lak način, sjedeći i ležeći u 'ladovini. A da stoji 16 sati dnevno, on nema vremena da ratuje. Ali zato mi ovdje dobro zarađujemo.“

Balkanske lokale na Prateru prati loš glas

"Balkanske" lokale na Prateru prati loš glas

Njihova prijateljica Ema iz Tešnja, kod koje često idu na ručak, zaključuje: «Dok su naši ljudi dosta naivni. Tako naivni, što ih možeš navesti na svaki potočić koji se suši. Šta imamo mi od onih predsjednika? Jesu li nam došli kući i pitali šta nam rade djeca, jesu li dobro? Jesu li nam bake dobro, majke, nene? Ne! Oni samo gledaju da njihovim bude dobro. A našim kako bude. Tako je, da li je to bio Alija, Tuđman, Milošević, Karadžić, Mladić, oni gledaju da je njima dobro. A nama bilo dobro, ne bilo!“