Die Hoffnung stirbt zuletzt

„Ja na svu sreću radim kao činovnik u državnoj firmi, pa ne osjećam promjene, to je moja velika sreća i ne mogu da zamislim šta bi se dešavalo da izgubim posao“, kaže Mika Bajić, advokat po profesiji.

Sreća je što živim u Berlinu

Prognanik iz Prijedora je početkom rata sa porodicom došao u Berlin, radio sve i svašta dok nije dobio posao kod njemačke željeznice. Ne radi u svojoj branši, ali ima posao na naoedređeno vrijeme što se kaže, u ovoj situaciji parama ne može platiti. Sreća je i što živi u Berlinu, dodaje, gradu koji nikada nije imao jaku auto ili mašinsku industriju pa nije u tolikoj mjeri niti pogođen ekonomskom krizom.

Mjerama koje je vlada dosad donijela za njeno savladavanje nije posebno impresioniran, ali ova globalna, svjetska kriza nije niti izazvana u Njemačkoj, samo od nje, nažalost ne ovisi ni da li će i kako brzo biti savladana. Njegova supruga Zijada, i sama pravnik, radi u jednoj firmi za prodaju nekretnina, plaši se, kao mnogi, gubitka posla i može, kaže, razumjeti zabrinutost i pesimizam koji vlada u zemlji. Uznemiravaju je i diskusije o mogućim socijalnim nemirima na koje opominju sindikati i neki političari:

„Znam da će se prave posljedice ove krize osjetiti u drugoj polovini ove godine, Postoji i strah od socijalnih nemira. Ja sam ih osjetila u državi iz koje dolazim. Znam da su oni, ukoliko se ne drže pod kontrolom jedan korak od mnogo težih situacija.“

Njemačka sklona pesimizmu

Ona i njena porodica su toliko toga preturili preko glave, dodaje Zijada, da ih teško šta može iznenaditi. I djeca su, hvala Bogu, ističe, u međuvremenu velika, završavaju fakultete i uskoro se mogu brinuti za sebe.

Suada Melzer je majka troje male djece. Kao studentica je od rata utočište potražila u Berlinu i tu i ostala. Prije nekoliko dana završila je ekonomski fakultet. Nada se boljem poslu i, bez obzira na krizu, boljoj budućnosti.

„Isto sam optimistična da će se ova država ekonomski izvući, mislim da će konjunkturalni programi napraviti dobre stvari, tako da ne želim da se prepustim pesimizmu, kojem je ova zemlja sklona. Ali, zbog sebe, zato što su mi djeca tako mala ja se jednostavno nadam da ćemo se izvući.“

A čovjek se nada dok je živ, kaže se u Bosni, a i u Njemačkoj. “Die Hoffnung stirbt zuletzt“ ili nada umire zadnja.

Autor: Begzada Kilian

Odg. urednik: Svetozar Savić