Deset godina diktature u Bjelorusiji

Aleksandar Lukašenko sebe ne smatra dikatorom. On tvrdi kako u potpunosti vlada u ime naroda i za njegovo dobro. On će sve učiniti da očuva nezavisnost zemlje, dodaje.

Lukašenko je prvi predsjednik Bjelorusije nakon raspada Sovjetskog Saveza. 1994 izabran je na tu funkciju apsolutnom većinom glasova na prvim, i dosada jedinim demokratskim izborima u zemlji, objašnjava politolog Valerij Karbaljevič:

"Lukašenko je iskoristio nezadovoljstvo naroda u Bjelorusiji. On je ljudima rekao da su za pad životnog standarda krive demokratske reforme, i obećao im da će vratiti dobra stara vremena. On je rakao da će kazniti kradljivce koji su u okviru privatizacije prigrabili državno vlasništvo. Te populističke parole su djelovale.”

Na taj način je Lukašenko dobio 80 % glasova birača. Svojim populizmom i bliskošću s narodom on je stekao brojne simpatije.

”Nakon dvije godine na funkciji Lukašenko je uvidio da mu ustav često smeta u njegovim nastojanjima. Kako bi stekao šire ovlasti, on je odlučio promjeniti ustav. Parlament je bio protiv toga, nije, međutim, to mogao spriječiti."

Lukašenko je pitanja referenduma vrlo spretno formulirao, ljudi su mislili da glasaju za ili protiv njega, nisu shvaćali o čemu se radi. Mada je Lukašenko u to vrijeme bio vrlo popularan, referendum je bio lažiran, međunarodni promatrači su registrirali brojna kršenja zakona, ali ništa nije pomoglo: Lukašenko i grupa ljudi oko njega preuzeli su vlast.

Nakon toga se zemlja promijenila. Parlament je de fakto raspušten, zamjenjen je tzv. nacionalnom skupštinom, na čije odluke predsjednik ima pravo veta. Lukašenkove uredbe postale su jače od zakona, svoj mandat Lukašenko je produžio za dvije godine.

Brojni opozicioni političari su otada naprosto nestali, kritički novinari završavaju u zatvoru. Naravno da Lukašenko postavlja i smjenjuje suce. Ugledni advokat, Gari Pogonjajlo, jedan je od malobrojnih koji se usuđuje braniti opozicionare. Njegov je stol pretrpan brojnim nedovršenim slučajevima i ostupcima. Lukašenkov puč on naziva zločinom:

”To je kriminal. Počinioci će jednog dana morati odgovarati. Dok god su Lukašenko i njegovi ljudi na vladti, taj zločin će se događati. Ali kada se promjeni politička situacija biti će moguće pozvati ih na odgovornost.”

Usprkos tome, mnogi ljudi u zemlji su još uvijek zadovoljni Lukašenkom. Oni koji ne traže slobodu već kakvu-takvu sigurnost preživljavanja, podržavaju predsjednika. Prema nekim procjenama 40% stanovništva stoji iza Lukašenka.

Gari Pogonjajlo napominje, međutim, da je ich prije deset godina bilo duplo više. On vidi pozitivan razvoj u zemlji:

”Neki diktatorski režimi traju vrlo dugo. Ali Bjelorusija leži u srcu Evrope. Tu se sve brzo mijenja, čak i kada netko pokuša zaustaviti tok povijesti. Nitko nije računao ni sa raspadom Sovjetskog saveza ili sa naranđastom revolucijom u Ukrajini. U Bjelorusiji ima mnogo optimista koji rade na realizaciji te ideje.”