Demobratija iz magareće klupe

Taj četvrtak je bio za osnovne škole u sarajevskoj opštini Centar svečani dan. Đaci-maturanti, predvođeni i praćeni policijom (kao stado kaubojima) prošetali su utabanim stazama Hordi zla i ispunili Zetru, da u pobjedničkom raspoloženju pozdrave svršetak školovanja i najbolje učenike/učenice generacije i tzv. ponose (ponosice?) generacije. Dvorana je odjekivala dječijim glasovima, muzikom i aplauzima, roditelji su blistali od sreće i zadovoljstva, prodavci napitaka trljali ruke; čovjek zaista morao biti frustrirani kolumnista pa cijelom događaju tražiti manu. I pitati: ko je i zašto, u vrijeme kad se nastavnicima smanjuju plate, i kad se školama podrezuju sredstva, odlučio ulupati desetak hiljada eura u zakup najveće sarajevske dvorane? Kome je bilo važno prodefilovati sa stadom djece kroz centar grada, poručujući tako folkfiligranskom preciznošću da cilj obrazovanja nije bio samo sticanje znanja nego, možda još i više, formatiranje navijača, mitingaša i estradne publike.

Djeca su najljepša kad su žrtve

Nije teško ovu strategiju - da se budući intelektualci, đaci jednako kao i diplomci, promoviraju na binama i tribinama - pripisati nekoj glavi čije su uši veće od mozga. Najzad, logično je da će ta glava, koju je višestranačka demobratija iz magareće klupe progurala u kožnu fotelju, kad god joj se pruži prilika dobrim dernekom zabašuriti slab rad. Iako, iz njene perspektive, činjenica da ove godine nije bilo ubijenih đaka, može stvarno biti razlog za slavlje.

Ono što, međutim, frustriranog kolumnistu duboko deprimira jeste zapanjujuća zapuštenost obrazovanja. Djeca su taoci stranaka za koje njihovi zblanuti roditelji godinama glasaju. Djeca su žrtve ubistva iz bahata. Djeca su statisti u biografijama karijerista, opšte mjesto u frazama o budućnosti. Djeca su najljepša kad su žrtve. Da nije tako, školski klozeti sijali bi barem kao službene limuzine činovnika čije su plate i do pet puta veće od nastavničkih. Da je ovdje ikome ozbiljno stalo do djece i budućnosti, škole bi bile konkurencija BiBijima i kladionicama. Ulagalo bi se u sekcije a ne u muzeje sevdaha, u igrališta a ne u spomenike, u lige prvačića a ne u lige prvaka. Investiralo bi se u školstvo umjesto u neboderstvo, i mnogi nezaposlen roditelj našao bi neko mjesto u školi ili oko nje.

… glumci koji se kreću i drugi predmeti

Da je ovdje ikome stalo do djece, ne bi čitanke recenzirao potpisnik ovakvih razmišljanja: "Status predestiniranih favorita jamčen im u bivšem režimu 'od Triglava do Đevđelije' učinio je i to da su mješanci u intelektalnom pogledu bivali poglavito tipični mediokriteti. Zašto? Pa ranom spoznajom da im bez plaho zahmeta u životu ide uglavnom ko po loju, mješanci se obrazovno, intelektualno, počesto i moralno zapuštaju i ostaju duduci i tokmaci cijelog života."

Upravo takav jedan odlučiće da dogodine šestaci uče iz čitanki u kojima piše i ovo: "Pozornicu čine i glumci koji se kreću i drugi predmeti neophodni za predstavu." Ili ovo: "Bibliobusi su pokretne knjižare u autobusu." Ili ovo: "Ovo je jedna od priča na kojima možeš provjeriti koliko tečno i kako dugo možeš čitati tekstove napisane ćirilicom.(...)"

Eto, TO je dobar stil nekome ko nije obrazovno, intelektualno, počesto i moralno zapušten i ko nije duduk i tokmak i poglavito tipični mediokritet. Nekoga ko zna tačnu mjeru prisustva kritičkog mišljenja. Nekoga ko nije mješanac nego je čistunac. Naravno, taj čistunac nikad neće pročitati ono što je pisao pa ostavio iza sebe nezatrpano, i stoga će, osvojivši jednom za sebe i svoje status predestiniranih favorita, ostati nesposoban da tragom vlastite nacističke logike prepozna u ogledalu tipičnog mediokriteta.

Takvi (i ne samo u Bosni) osvojivši moć da prosuđuju o kvalitetu bez jasnih standarda, sumnjivom stručnošću i nesumnjivom bahatošću, najčešće daleko od očiju javnosti, imaju samo jedan zadatak: da za račun svojih poslodavaca obnavljaju mlitavo i zblanuto glasačko tijelo.

Nastaviće se?

Multikulturiranje

Bosna je tu, gdje preko klanaca

Meleci šire krila.

I gdje iz potkova vranaca

Sijeva kao iz ocila

Dok svati igraju kaldrmom

I bubri snagom svila

Košulja vezenih srmom.

Bosna je gdje su zdenci

ko celofan stegnut gumom

Na turšije punoj staklenci.

Gdje klobučaju kiseljaci.

I bijele se gorski vijenci.

Gdje liče na zvijezde zambaci.

I blistaju gorske oči.

I raso pišti u kaci.

Gajba za gajbom se toči.

Veselo ražanj klokoće.

U moču somun se moči.

Behara Bosnom voće.

Stećci ko stado janjaca.

Sve šljašti od čistoće...

(...Samo da nema mješanaca.)

Autor: Nenad Veličković

Odg. urednik: Svetozar Savić