1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

Dan kada je počela padati Željezna zavjesa

Berlinski zid je pao 9.11.1989. Ali Željezna zavjesa je počela padati 6 mjeseci ranije: Mađarski vojnici su prije točno 25 godina počeli sjeći žičanu ogradu na granici.

Joachim Jauer i njegov tim kamermana su nazdravljali pivom zadovoljni obavljenim poslom oko izvještavanja o proslavi 1.5.1989. u Budimpešti kada ih je prekinuo kurir mađarske vlade sa sljedećom porukom: "Sutra ujutro će se održati jedna važna tiskovna konferencija u pograničnom mjestu Hegyeshalomu. Zamoljeni ste da dođete na nju. Vrlo je važno." Iako je bio skeptičan, prisjeća se tadašnji dopisnik zapadnonjemačke javne televizije ZDF, zaputio se sa svojim timom u 7 sati idućeg jutra tamo kamo je bio pozvan. No, nije ni slutio što ga očekuje. Još i danas je u Jauerovom sjećanju živa slika 20-ak reportera i nekolicine vojnih časnika kako sjede jedni nasuprot drugih u učionici lokalne škole.

Jedan od časnika je govorio o važnosti granice koja odvaja socijalističke zemlje od ostatka svijeta kojim vlada NATO. Drugi vojnik je pak objasnio kako su provjerili 300 kilometara dugu granicu i utvrdili da je ona u derutnom stanju. Signalna mreža sovjetskog sustava koja aktivira alarm već i kad zapuše vjetar potpuno je zahrđala, rečeno je, ali država nema 200.000 dolara koliko je minimalno potrebno da bi se kupila nova žičana ograda na Zapadu. Ono što posjetitelji te slavne konferencije za tisak nisu znali je da je reformski orjentira mađarska vlada sklona reformama već odavno spomenutu ogradu ocijenila kao "tehnički, politički i moralno zastarjelu."

Začudni izlet u "Zonu smrti"

Nakon tog uvoda zbunjeni novinari su vojnim vozilima odvedeni u "Zonu smrti", područje oko granice koja je predstavljala Željeznu zavjesu između Istoka i Zapada. U njemu su desetljećima nebrojene table upozoravale da granicu nadziru naoružani vojnici koji imaju naređenje pucati u slučaju da netko pokuša zakoračiti u miniranu zonu oko granice. Tamo je, međutim, toga dana stajao - šator za party! I tek onda počinje prava predstava: vojnici se izdvajaju iz grupe i po komandi režu bodljikavu žicu, isključuju električni alarmni sustav i čupaju betonske stupove iz poda.

Joachim Jauer

Joachim Jauer

Jaueru ništa nije jasno. On je odrastao u Berlinu, u neposrednoj blizini Zida koji je razdvojio i njegovu obitelj. On poznaje samo podijeljeni svijet. A sada se ta ograda straha samo tako uklanja?!

Januer se, međutim, brzo pribrao i shvatio da bi ovo mogao biti korak koji će imati dalekosežne posljedice za svjetsku politiku. Spontano je upitao časnike: "Kad je sada tu rupa, kroz nju bi mogao proći stvatko?" "Da", odgovorio mu je jedan graničar, "moglo bi doći do seobe naroda, ali nakon godinu dana ili tako nešto će se to sve opet smiriti."

Povijesne scene na televiziji

U televizijskom izvještaju uvečer 2.5.1989. televizijski gledatelji mogu čuti Jauera kako konstatira: "Danas se na ovom mjestu okončava 40-godišnja podjela Europe na Zapad i Istok. To će imati nesagledive posljedice - za Europu, za Nijemce u Saveznoj Republici Njemačkoj, a pogotovo u DDR-u."

Januer tada još ne vjeruje u ujedinjenje Njemačke, ali ipak na idući sastanak sa svojim timom kamermana donosi bocu šampanjca.

Nekadašnja granica između Mađarske i Austrije

Nekadašnja granica između Mađarske i Austrije

I građani DDR-a koji mogu gledati televizijski program Zapadne Njemačke te večeri ne mogu vjerovati svojim očima: pukotina u Željeznoj zavjesi! Generalni sekretar SED-a i čelnik DDR-a Erich Honecker je zatražio da se ispita "koje to ludosti rade drugovi u Mađarskoj". Ministar obrane DDR-a Heinz Keßler je, pak, ustanovio da se radi samo o "pograničnim kozmetičkim mjerama" i da je granica prema Austriji i dalje sigurna.

Strah od krvoprolića

I u Mađarskoj je vladao veliki strah da bi 200.000 u zemlji stacioniranih sovjetskih vojnika mogli cijeloj priči stati u kraj uz pomoć oružja. Kao što se to već dogodilo 1956. godine. Tada su prvo studenti, a zatim i drugi građani izašli na demonstracije tražeći demokratske promjene. Taj ustanak su sovjetske jedinice krvavo ugušile. 33 godine kasnije novoizabrani mađarski premijer Miklós Németh nije mogao znati kako će Moskva ovoga puta reagirati. Németh je u ožujku 1989. predočio svoj naum sovjetskom vođi Mihailu Gorbačovu, na što mu je ovaj rekao da je svaka bratska socijalistička zemlja sama odgovorna za sigurnost svojih granica. Te navode su osobno potvrdili Gorbačov i Németh Hans-Hermannu Hertleu koji je s njima razgovarao istraživajući za svoju knjigu "Kronika pada Zida". Gorbačov pritom, međutim, nije imao namjeru načelno odustati od socijalizma.

Granica ostaje zatvorena

Hans-Hermann Hertle

Hans-Hermann Hertle

"Uloga Njemačke u padu Zida i njemačkom ujedinjenju ne smije se potcijeniti", kaže povjesničar i publicist Hertle koji radi u Centru za suvremenu povijest u Potsdamu. "Slike od 2.5.1989. bile su signal za mnoge građane koji su se nadali da će preko Mađarske moći pobjeći iz DDR-a." I doista televizijski reporter Jauer je u mjesecima koji su uslijedili zamijećivao u Mađarskoj sve veći broj mladih turista s ruksacima.

Mađarsko državno vodstvo je dva mjeseca prije uklanjanja žice ukinulo naredbu o otvaranju vatre na bjegunce preko granice, a kada su se ministri vanjskih poslova Mađarske i Austrije Gyula Horn i Alois Mock zaputili s kliještima za rezanje žice da bi uz veliku medijsku pompu otvorili dio zajedničke državne granice, morala se nabaviti nova žica posebno za ovaj simbolički čin. Prava, hrđava ograda od bodljikave žice je već odavno bila uklonjena.

No, oni koji su mislili da je granica sada stvarno otvorena i da je svatko može slobodno prijeći, prevarili su se. Građani DDR-a koji su je pokušavali ilegalno prijeći bili su uhićeni i izručeni Stasiju (Ministarstvo za državnu sigurnost DDR-a). U DDR-u su onda završavali u zatvoru i često su kasnije za devize "otkupljivani" i prognani u BRD.

Ohrabreni onim što su vidjeli na televiziji, međutim, stotine tisuća istočnih Nijemaca tražili su dozvolu za odlazak na odmor u Mađarsku. Tamo su ti "turisti" ostavljali šatore, pa čak i automobile da bi samo s onim što mogu nositi pobjegli u Austriju - a odatle u Zapadnu Njemačku.

Paneuropski piknik

Mađari se uskoro odlučuju na daljnji oprezan korak približavanja Zapadu: članovi demokratski orijentirane oporbe i Paneuropske unije pozvali su na zajednički "izlet preko granice". Pokrovitelji te akcije su bili mađarski reformski političar Imre Pozsgay i zastupnik u Europskom parlamentu Otto von Habsburg. Granični prijelaz kod Soprona je otvoren na tri sata. Kada se tamo okupilo 20-30 građana DDR-a i protrčalo kroz otvoreni granični prijelaz graničar Árpád Bella je napravio ono najpametnije - jednostavno ih je ignorirao. U protivnom bi situacija bila sigurno eskalirala.

Masovni bijeg preko granice - arhivska snimka iz kolovoza 1989.

Masovni bijeg preko granice - arhivska snimka iz kolovoza 1989.

Do kraja dana je ukupno 600 građana DDR-a iskoristilo tu priliku za bijeg. Tisuće drugih su nedaleko od granice čekale na neku drugu ovakvu priliku.

Mađarski premijer Németh pojačava nadzor granice prema Zapadu i vlada u Budimpešti zbog stalnog priljeva izbjeglica iz Istočne Njemačke započinje pregovore s vodstvom DDR-a. No, ono odbija izdati odgovarajuće dokumente onima koji žele napustiti zemlju. U jednom razgovoru sa zapadnonjemačkim kancelarom Helmutom Kohlom šef mađarske vlade priopćuje da bjegunce iz DDR-a više neće vraćati u njihovu domovinu, već da će ih puštati da izađu iz Mađarske.

Put u slobodu preko Mađarske

Njemačka savezna vlada je obaviještena i kada je mađarska vlada u noći 11.9. odlučila otvoriti granice. DDR-ovo ministarsko vijeće tek tri dana kasnije raspravlja o "velikom napadu protivnika". Politički vrh u Istočnom Berlinu ocjenjuje akciju kao "vrbovanje". No, on ne može spriječiti da do kraja godine 120.000 građana napusti DDR.

Devet mjeseci kasnije, 3.10.1990. je Njemačka ponovno ujedinjena. Dan kasnije je kancelar Kohl izjavio: "Mađarska je bila ta koja je izbila prvi kamen iz Zida." Na to podsjeća skulptura s dvoja vrata na granici pored Soprona: jedna se otvaraju prema Zapadu, druga prema istoku. A hrđava žica? Ona je isječena u male komade i prodavala se zamotana zeleno-bijelo-crvenom trakom, u bojama Mađarske. Kao suvenir.

Autori: Karin Jäger/Dunja Dragojević

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić