1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kiosk

„Da nije bilo novinara, ne bi bilo ni napada NATO-a“

15-ta godišnjica ubistva njemačkog novinara Gabriela Grünera na Kosovu i loše stanje u tekstilnoj industriji u istočnoj i jugoistočnoj Evropi su teme kojim se pored ostalog bavi njemačka štampa.

„Prije 15 godina je na Kosovu ubijen njemački reporter Gabriel Grüner. Njegove kolege su tragale za ubicama sve dok ga nisu pronašle. Potraga je trajala nekoliko godina. Svake godine Grünerov prijatelj, Uli Reinhardt, putuje na mjesto na kojem je izvršen napad”. Ovo je uvod u tekst Christopha Borgansa u listu “Frankfurter Allgemeine Zeitung” u kojem pored ostalog piše da su se fotograf magazina “Stern” Uli Reinhardt i reporter istog magazina, Gabriel Grüner, prvi put sreli 1992. godine na aerodromu u Beču. “Njihov cilj je bilo Sarajevo. Njih dvojica su trebali izvještavati o prvoj ratnoj zimi u glavnom gradu BiH kojeg Srbi već pet mjeseci drže u okruženju. Dok je srpska artiljerija ispaljivala granate na Sarajevo, a snajperisti sa okolnih brda držali na nišanu civile u centru grada, njih dvojica su pravili fotografije i pisali o djevojčici Zlati Filipović koja je u svom dnevniku pisala o životu pod granatama. Djevojčica je kasnije nazvana `bosanska Ana Frank`”.

Gabriel Grüner je izvještavao i o ratu u BiH

Gabriel Grüner je izvještavao i o ratu u BiH

Uli Reinhardt i Gabriel Grüner su kasnije izvještavali sa Kosova. Od kada je Gabriel Grüner ubijen (13. juni 1999.) Uli Reinhardt svake godine posjećuje mjesto gdje je njegov prijatelj ubijen. „Kada danas odete na Kosovo teško je pretpostaviti da je tu nekada vođen rat“, piše Christoph Borgas i nastavlja: „Na mjestu gdje su nekada gorjele kuće, danas se sjaje novi objekti sa staklenim fasadama. U Suhoj Reci je makadam nestao ispod asfalta. Tamo gdje je nekada bilo sablasno pusto, danas šetaju lijepe djevojke i mladići“.

Borgans dalje navodi da je Uli Reinhardt zajedno sa kolegom Joachimom Reinardtom nakon dugotrajnog i detaljnog istraživanja dokaza i svjedoka u Crnoj Gori, Srbiji, Kosovu i Makedoniji došao do zaključka da je Grünerov ubica 28.-godišnji Alexandre T., ruski dobrovoljac koji se borio na srpskoj strani. „Riječ je o osobi odrasloj u siromašnom okruženju u Saratovu na Volgi. Kasnije je povremeno radio u Moskvi. Postoje izvori koji navode da se Alexandre T. 1998. godine dobrovoljno prijavio u Jugoslovensku vojsku. Također postoje i indicije da je Alexandre T. bio član ruske tajne službe. Bez obzira na sve pokušaje Uliu Reinhardtu i Joachimu Reinhardtu nije pošlo za rukom da Alexandrea T. izvedu pred lice pravde. Novinari sumnjaju da ga štite ruske vlasti. Alexandre T. trenutno živi u Rusiji gdje se u izjavama za medije hvali da je ubio albanskog oficira i zapadnog novinara“, piše „FAZ“.

Spomenik ubijenom njemačkom novinaru

Spomenik ubijenom njemačkom novinaru

„Tri godine nakon ubistva Gabriela Grünera su stanovnici Suhe Reke magazinu „Stern“ poklonili i u katastru uknjižili, devet kvadrata zemljišta. Na tom mjestu, gdje je njemački novinar ubijen, danas se nalaze dva stabla trešnje i mramorni kamen na kojem je na albanskom i njemačkom jeziku ispisano: „Kišo, ne vraćaj se više. Ako rana više ne boli, onda boli ožiljak“. Kada kosovske Albance pitate zašto to rade kada i sami oplakuju veliki broj žrtava, oni kažu: „Bez novinara koji su izvještavali o ratu ne bi bilo ni NATO-napada“. „Naravno da mi Gabriel nije bio bilo ko. Međutim, ovo je dokaz da je život jedne osobe veoma vrijedan. Biće opasno ako to društvo zaboravi“, piše u listu „Frakfurter Allgemeine Zeitung“.

Tekstilna industrija u istočnoj i jugoistočnoj Evropi u jadnom stanju

Oznaka „Made in Europa“ u tekstilnoj industriji i dalje nije garant da radnici u ovoj privrednoj grani mogu živjeti od zarađene plate. Prema rezultatima jedne studije, tri miliona radnika, uglavnom žena, u tekstilnoj industriji u istočnoj i jugoistočnoj Evropi kao i Istočnoj Anadoliji, rade u lošim uslovima, piše list „Frakfurter Rundschau“.

„U okviru istraživanja koje je provela nevladina organizacija „Kampanja za čistu odjeću“, koja se inače bori za prava radnika i poboljšanje uslova rada u tekstilnoj industriji, navodi se da skoro tri miliona radnika, uglavnom žena, u istočnoj i jugoistočnoj Evropi kao i istočnoj Anadoliji rade u malo boljim uslovima od kolega u Bangladešu. „U mnogim fabrikama su plate 80 posto manje od nivoa plate koja je potrebna za normalan život. Krađe plata i seksualno zlostavljanje nisu rijetkost“, navodi se u izvještaju.

Nekadašnji privredni gigant u proizvodnji konfekcije Borac iz Travnika zapošljavao je oko 1700 radnika, a više od 200 njih već godinama nisu primili platu, nije im uplaćen radni staž, ni zdravstveno osiguranje.

Nekadašnji privredni gigant u proizvodnji konfekcije "Borac" iz Travnika zapošljavao je oko 1700 radnika, a više od 200 njih već godinama nisu primili platu, nije im uplaćen radni staž, ni zdravstveno osiguranje.

Istraživaje je vršeno u zemljama članicama EU: Bugarskoj, Hrvatskoj, Rumuniji i Slovačkoj kao i državama koje to nisu: Bosna i Hercegovina, Gruzija, Makedonija, Moldavija, Ukrajina i Turska. U ovim zemljama je ogromna razlika između zakonom zagarantovane minimalne plate i plate koja je potrebna za normalnu egzistenciju. Autori studije navode da je ta razlika veća nego u Aziji. Zakonom zagarantovana minimalna plata u Bugarskoj, Makedoniji i Rumuniji je 2013. godine bila ispod nivoa zagarantovanog minimalca u Kini.

„Ovom treba dodati i podatak da radnici često nemaju pravo suodlučivanja, niti smiju biti članovi sindikata. Jeftinu radnu snagu u regionu koriste skoro sva preduzeća koja u toj branši imaju „ime i poziciju“. Saradnici nevladine organizacije, koja je provela ispitivanje, nailazili su na fabrike koje proizvode za Versace, Hugo Boss, Dolce & Gabbana, Puma, Nike, Adidas, Esprit i Mango“, piše „Frankfurter Rudschau“.