1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Da li su Nijemci „poraženi“ ili „oslobođeni“?

Da li su Nijemci 8. maja 1945. „poraženi“ ili „oslobođeni“? Oni koji su taj dan smatrali porazom u Njemačkoj, danas važe kao nostalgičari nacizma. To nije uvijek bilo tako.

Kada je sve bilo završeno, jeste zavladala radost, ali još u većoj mjeri „tupo olakšanje“, piše istoričar Gerhard Brun osvrćući se na osjećanja preživjelih. Sjećanje je nešto vrlo lično. Onaj ko je u maju 1945. kao vojnik njemačkog Vermahta bio sovjetski zarobljenik, ima drukčija sjećanja od civila koji je kraj rata dočekao nepovrijeđen. Onaj ko je u istočnoj Pruskoj izgubio svoju domovinu, kraj rata je doživio kao katastrofu, za razliku od Nijemca u američkom egzilu koji se 8. maja 1945. osjećao oslobođenim. O osjećanjima preživjelih logoraša Aušvica – da i ne govorimo.

Dan kraja Drugog svjetskog rata u Evropi se tumači na razne načine. Decenijama je „nulti trenutak“ – bar u staroj Saveznoj Republici Njemačkoj – više puta reinterpretiran. Ono što je u ranim poslijeratnim godinama bilo zajedničko obojim njemačkim državama bio je osjećaj da su se u ratu – napatile. U tom vremenu je rođeno i kolektivno sjećanje prema kome su njemački zločini bili isključivo djelo demona zvanog Hitler i njegovih nacista. Na drugoj strani je bio Nijemac kao privatno lice, bezimena individua koja nije znala ništa i ni za šta nije bila kriva. Decenijama ni istočni ni zapadni Nijemci nisu mogli da shvate šta se sa njima dešavalo do 1945. i kakva je bila njihova odgovornost za to. Do „uspjelog suočavanja sa prošlošću“ je došlo tek mnogo kasnije.

Prvih 20 godina: tuga i srdžba zbog podjele Njemačke

Broj žrtava Drugog svjetskog rata

Broj žrtava Drugog svjetskog rata

Onaj ko želi da razumije kako se 20 godina poslije rata zvanično govorilo o nacizmu, treba da pročita nekoliko odlomaka iz govora Hajnriha Libkea od 7. maja 1965. Tadašnji predsjednik Njemačke u govoru pred Trgovinskom komorom Hamburga nije ni riječju pomenuo masovno ubijanje. U isto vrijeme, u Frankfurtu su na sudu čitane završne riječi tužilaca na suđenju ubicama iz Aušvica.

Osmi maj u prve dvije decenije po završetku rata nije bio prisutan u javnom životu Savezne Republike Njemačke. Nije bilo komemoracija žrtvama; naprotiv: često su se čuli izrazi nezadovoljstva zbog podjele Njemačke. Političari – prije svega demohrišćani – često su izražavali i svoju privrženost Njemačkom rajhu. U zvaničnom sjećanju mnogo važniji su bili 20. jul 1944, kada je grof Fon Štaufenberg pokušao da izvrši atentat na Hitlera, kao i 17. jun 1953, kada su se radnici DDR-a pobunili protiv vlade Jedinstvene socijalističke partije Njemačke (SED). Ti datumi su olakšavali pozitivnu percepciju njemačke tradicije.

Asimetrično sjećanje: DDR i SRN

Obilježavanje 8. maja u Istočnoj Njemačkoj 1955.

Obilježavanje 8. maja u Istočnoj Njemačkoj 1955.

Sasvim drukčije je bilo u bivšem DDR-u. Vlada SED je 8. maj 1945. odmah proglasila za nacionalni praznik kako bi propagirala svoju sliku istorije. Kapitulacija Njemačkog rajha je slavljena kao dan pobjede Crvene armije nad fašizmom. Do 1989, kada je srušen Berlinski zid, proslave 8. maja su bile nešto kao vidljivi dokaz tijesnih veza sa Sovjetskim savezom i samim tim i dokaz da je se DDR nalazila na strani pobjednika. Samim tim nije bilo suočavanja sa sopstvenom odgovornošću za njemačku prošlost. Na nacionalsocijalizam se zvanično gledalo kao na fašizam i to je za rukovodstvo SED bilo zatvoreno poglavlje istorije.

Dok je u SRN značaj 8. maja stalno iznova preispitivan, dan završetka rata je u DDR sve do pada Berlinskog zida bio dan sjećanja sa zadatim obrascem. Nije bilo odstupanja od linije povučene „odozgo“. Sasvim drukčije je bilo sa tumačenjima u Zapadnoj Njemačkoj. Tu se mijenjao odgovor na pitanje: šta taj dan znači za Nijemce? Od interpretacije pojma „poraza“ pa do teze o oslobođenju prošlo je doduše, nekoliko decenija.

Pad na koljena u Varšavi: žrtve izbijaju u prvi plan

„Narod koji je ostvario ovakve privredne uspjehe, ima pravo da poželi da ne sluša više priče o Aušvicu“, rekao je navodno Franc-Jozef Štraus 1968. Moćni političar Hrišćansko-socijalne unije (CSU) nije nikada pokušao da pravno ospori taj navod, iako nije bio nimalo nježan u ophođenju sa štampom. A u pomenutoj izjavi je primjetno fokusiranje na privredni bum u SRN kao izraz potiskivanja i neuviđanja krivice. Na drugom kraju spektra u suočavanju sa istorijom je gest Vilija Branta koji je 7. decembra 1970. u Varšavi klekao pred spomenikom žrtvama njemačke tiranije – i tako bez riječi zatražio oproštaj.

Kancelar Zapadne Njemačke Vili Brant pred spomenikom Varšavskom getu 1970. godine

Kancelar Zapadne Njemačke Vili Brant pred spomenikom Varšavskom getu 1970. godine

To je istorijski gest koji je shvaćen kao „prvo ozbiljno priznanje njemačke krivice“, kaže istoričar Peter Hurelman. Gest simboličan za promijenjenu perspektivu, onu koja je počela da se probija 70-ih godina, potiskujući polako staru tezu o porazu. To je perspektiva krivice koja je prisutna i u govoru Valtera Šela iz 1975: trideset godina po završetku rata, šef države je otvoreno priznao odgovornost Njemačke. On je rekao da je u događajima između 1933. i 1945. zakazala čitava jedna generacija.

Četerdeset godina poslije

I osamdesete godine su protekle u znaku djelimično žestokih političkih sukoba oko pitanja kako treba interpretirati 8. maj. Dotle u sjećanju na vrijeme nacizma nisu bili prisutni ni počinioci ni njihovi saučesnici. To se promijenilo na 40-u godišnjicu završetka rata.

Prekretnica u kulturi sjećanja: Rihard fon Vajceker drži svoj čuveni govor 1985

Prekretnica u kulturi sjećanja: Rihard fon Vajceker drži svoj čuveni govor 1985.

Ključni trenutak je predstavljao govor predsjednika SRN Riharda fon Vajcekera 8. maja 1985. Tada su mnogi koji su bili inficirani nacističkom ideologijom ili čak bili krivi za zločine, još uvijek živjeli kao slobodni građani. Za njih je 8. maj i dalje bio dan poraza. Ne i za mladu generaciju. No, Fon Vajceker je bio prvi visoki političar koji je 8. maj nazvao danom oslobođenja od nacističkog režima. A kraj rata je doveo u vezu sa onim što je do njega i dovelo, naime, sa stupanjem Hitlera na vlast 30. januara 1933.

I bivši kancelar Hemut Kol je govorio o „oslobođenju“, ali mediji tome nisu poklanjali preveliku pažnju. Sasvim drukčije je bilo kada je on 40 godina poslije kraja rata pokušao da uspostavi nekakvu ravnotežu između pobjednika i pobijeđenih, između počinilaca i žrtava. Njegov istup sa američkim predsjednikom Ronaldom Reganom na vojnom groblju u Bitburgu, gdje su bili sahranjeni i esesovci, pretvorio se u medijsko-politički fijasko. Njegov pokušaj da i Nijemce predstavi kao žrtve, nije uspio. Oni se nisu napatili kao Jevreji ili narodi Sovjetskog Saveza.

Sjećanje u ujedinjenoj Njemačkoj

Kontroverzni gest pomirenja u Bitburgu: Helmut Kol i Ronald Regan 1985.

Kontroverzni gest pomirenja u Bitburgu: Helmut Kol i Ronald Regan 1985.

Istorija nacionalsocijalizma je već godinama jedna od najbolnijih tema u Njemačkoj. Televizija, novine, izdavačke kuće, zdušno su podsticali suočavanje sa prošlošću – u borbi za čitaoce i gledaoce. Površno gledano, Nijemci su tako postali svjetski šampioni u tom suočavaju. Najvažnije je da je teza o oslobođenju i dalje na snazi.

Pored toga, počelo je i posmatranje spornog vremena kao istorije privatnih ljudi – u toj perspektivi su Nijemci žrtve Hitlerovog vremena. I Nijemci su bili proganjani, silovani i bombardovani – tako gledano, moguća je i tendencija ublažavanja suda o njihovoj krivici i odgovornosti. Moguće je i da će „razlika između počinilaca, žrtava i saučesnika početi da se gubi“, kao što je rekao istoričar Norbert Fraj. Dokle god se time ne revidira osnovno značenje 8. maja 1945, to će biti legitimno i ljudski razumljivo. Jer, „njemački poseban put u slobodu“, napisao je filozof Peter Sloterdajk, „prošao je kroz iglene uši poraza.“