1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Da li se vraća bankarska kriza?

Kada kod neka banka u Evropi zapane u ozbiljne nevolje, sablast krize ponovo podiže svoju glavu. Da li je to samo širenje panike ili moramo dugoročno živjeti pod Damoklovim mačem?

„Banco Espritio Santo – glasine o stečaju u Portugalu”, “Novi bankarski skandal u Bugarskoj”, dva su novinska naslova objavljena prošle sedmice. Gdje god u Evropi jedna banka zapadne u poteškoće, kriza navodno nije daleko. U slučaju bugarske “Corp-Bank” je vlada saopštila da će radi spasa banke morati napraviti novo zaduženje i pozajmiti oko milijardu eura.

„Takvih slučajeva će biti i ubuduće“, uvjeren je Andreas Dombret, član Upravnog odbora Njemačke savezne banke koji kaže: „To se uopšte ne može isključiti. Naprotiv“. Ako jedna zemlja, kao što je Bugarska, inače najsiromašnija u EU, pravi tako velike dugove, onda će to uticati na cijelu ekonomiju te zemlje. U tom slučaju ta članica EU mora korigovati svoje ciljeve o budžetskom deficitu. Planirano je da to bude 1,8 posto, međutim, sada bi to moglo iznositi i više od tri posto bruto domaćeg proizvoda.

Usijano raspoloženje

Thomas Hartmann-Wendels

Thomas Hartmann-Wendels: "Stres-test ne treba precjenjivati".

„U trenutnoj finansijskoj klimi, kada su u SAD i EU kamate najniže u istoriji, lako može doći do nepravilnosti u bankarskom sektoru“, kaže Dombret. „Mješavina niskih kamata i inflacije sa visokom likvidnošću vodi ka tome da se na finansijskom tržištu ponovo krene u lov na dobit“, pojašnjava Dombret. U tako usijanoj situaciji se povećavaju kriminalna djela kao što se može vidjeti na slučaju bugarske banke ili može doći do zakazivanja menadžera koji banku mogu dovesti u tešku poziciju.

Glasine da jedna banka ima poteškoće mogu tu instituciju dovesti u nezavidnu poziciju. Naime, mnoge štediše, bojeći se da će izgubiti ušteđevinu, žele odmah podići novac, što banka u pravilu nije u mogućnosti realizovati, tako da dolazi do insolventosti. Stručnjak za privredu sa Univerziteta u Kölnu, Thomas Hartmann-Wendels, kaže da kod banaka uvijek postoji opasnost od „zaraze“. „Ako jedna banka ostane na cjedilu, povjerenje u druge banke je često poljuljano. Ili, recimo, da su banke međusobno uzimale kredite i na taj način došle u teške pozicije. To su sistemski efekti koje, kao takve, u realnoj privredi ne poznajemo“, kaže Hartmann-Wendels.

Nada u bankarsku uniju

Red ispred banke Run u Sofiji u junu 2014. godine.

Svi bi istovremeno da u banci podignu svoj novac. Tako nešto sebi ne može priuštiti skoro ni jedna banka.

Zbog aktuelnih turbulencija se bugarska vlada odlučila uključiti u evropsku bankarsku uniju. Ministri finasija eurozone na taj način žele regulisati kako da se odnose prema posrnulim bankama. U prvom planu je ipak pitanje odgovornosti, tako da štetu ne moraju uvijek plaćati poreske platiše. Prije nego što zaživi bankarska unija u 128 najvećih evropskih banaka će biti provjereno stanje i proveden tzv. stres test.

Da li je precijenjen strest-test ?

Andreas Dombret, član Upravnog odbora Njemačke savezne banke, kaže da ukoliko neka banka i položi stres-test, i dalje postoji mogućnost da ona zapadne u poteškoće. „I dalje je pitanje šta istražioci traže“, kaže Dombret i navodi poređenje iz medicine: „Ako vršite pretragu virusa, onda ne tražite sve viruse koji postoje. Pretraga se koncentriše na onaj čije postojanje je najvjerovatnije“.

Hartmann-Wendels također upozorava da se ne precjenjuje stres-test. U pojedinim slučajevima rezultati nisu dali očekivane rezultate: „Učestvuje veliki broj istraživača koji stavljaju banke pod lupu i koji tamo prevrću svaki kamen. Na kraju ne mogu adekvatno obraditi veliki broj podataka, tako da se zbog vremenskog ograničenja vrate na paušalne pretpostavke i da se situacija, u svakoj banci pojedinačno posmatra, nepotpuno“.

Ko je ustvari "too big to fail"?

Da li jedna banka po svaku cijenu mora biti spašena? Andreas Dombret podsjeća da su menadžeri banaka dio našeg tržišno-privrednog sistema. U temeljne principe tržišne privrede spada da se poduzetnici i banke, ako nemaju uvjerljivog poslovnog modela, isključe iz tržišta. Zbog toga je on mišljenja da banke mogu i propasti.

Andreas Dombrets

Andreas Dombrets se također pita ko je 'too big to fail'?

Međutim, prije toga mora biti definisano koja banka i pod kojim uslovima je "too big to fail". Dakle, od koje važnosti za sistem je da ta banka propadne. Dombert i dalje čeka na „uvjerljivo rješenje tog pitanja“: „Ne bimo smjeli biti ovisni o pojedinim velikim, međunarodno umreženim bankama, koje imaju potencijal da ucjenjuju društvo jer su jednostavno velike“.

Šta ako neka banka, koja i i dalje bude smatrana "too big to fail", ipak ode pod stečaj? Da li u tom slučaju u pomoć moraju priskočiti poreske platiše? Andreas Dombret nije zabrinut i ukazuje na redoslijed odgovornosti koje su propisane u bankarskoj uniji. U tom slučaju prvi „plaća vlasnik banke, nakon toga njeni vjerovnici, dok su poreske platiše na kraju“.

Nejasno je, međutim, koliko brzo se može doći do tog kraja. Hartmann-Wendels je u svakom slučaju skeptičan: „Mislim da države nikada neće ispuniti obavezu ako zaista dođe do masovne krize koja bi mogla pogoditi više banaka“.