Iz razgovora s dr. Herbertom Küpperom

Državnosti nema bez naroda, teritorija i sile vlasti. Prva dva uvjeta ispunjava i Kosovo i obje gruzijske pokrajine. Što se sile vlasti tiče, stvari se bitno razlikuju. Dok je ona na Kosovu tek sužena međunarodnom misijom, u Južnoj Osetiji je u cijelosti prepuštena ruskome mirovnom režimu. Neupitna je jedino Abhazija. No, time je ispunjena tek polovina pretpostavki. "Nužno je da i druge države priznaju taj novi međunarodnopravni subjekt, a to kod Abhazije i Južne Osetije trenutno nije slučaj. Rusko priznanje nije dovoljno, to mora učiniti veći broj država", pojašnjava profesor Küpper.

Razlika je i u načinu na koji su Srbija i Gruzija tretirale manjinski narod svojih pokrajina prije njihove težnje za odcjepljenjem, dodaje ravnatelj Instituta za istočnjačko pravo u Münchenu: "Raniji pokušaj srpskog genocida nad kosovskim Albancima isključio je mogućnost njihova ostanka u zajedničkoj državi. Stoga se Albanci s Kosova opravdano mogu pozvati na pravo na samoodređenje i iz njega izvesti pravo na secesiju."

Dvostruki aršini

Rusija u obrazloženju svoje odluke o priznanju Abhazije i Južne Osetije navodi iste razloge. No, Küpper uzvraća: "Pretpostavka je da je stvarno došlo do pokušaja genocida, a to nije moguće, jer gruzijska država još od 1992. nema vlasti nad dvjema pokrajinama. Nedavni pojedinačni napad ni približno nije dostatan kako bi se njime dokazao pokušaj genocida. Naprotiv: Gruzija već godinama nema mogućnosti ni doći u napast da povrijedi ljudska i manjinska prava stanovnika Abhazije i Južne Osetije."

Unatoč razlikama u međunarodnopravnom položaju Kosova i dviju gruzijskih pokrajina, ne može se poreći dojam o primjeni dvostrukih mjerila, priznaje Küpper. Ali pravna uporišta za priznanje Kosova ipak ostaju neosporna, zaključuje ovaj njemački stručnjak.