Da li islam zagovara nasilje?

Napadima u Parizu i Briselu teroristi su u ime islama proizvoljno ubijali nedužne ljude. Njihov varvarski akt dovodi do diskreditovanja te velike svjetske religije. Džihadisti se stalno pozivaju na islam i pravdaju ubijanja ukazujući na Kuran. Za ostatak, odnosno 98 posto umjerenih i mirnih muslimana, od ukupno 1,6 milijardi pripadnika te religije na svijetu, to ima katastrofalne posljedice, jer je njihova vjera generalno pod sumnjom da je neodvojiva od nasilja.

Kritičari islama i veći dio zapadne javnosti daju islamu principijelno ratni karakter. Pri tome oni upućuju na dijelove Kurana, odnosno na sure 2,191 ili 4,89 koje pozivaju na ubijanje nevjernika.

Stvari, međutim, nisu tako jednostavne. Među teolozima nije sporno da islam i Kuran ne veličaju silu i ne legitimiraju nasilje više od Biblije. Thomas Volk, ekspert za islam pri njemačkoj Fondaciji Konrad Adenauer kaže da "judaizam i hrišćanstvo također poznaje takve pasuse u tekstu". Spisi sve tri monoteističke religije sadrže pasuse koji su zbunjujući za današnje čitatelje jer veličaju nasilje, sadrže stavove superiornosti u odnosu na druge religije i imaju neprijateljski i potčinjavajući odnos prema ženama. Stoga je za ljude odlučujuće na koji način se odnose prema takvim pasusima.

Ukazivanje na problematične stihove u Kuranu ne može poslužiti kao objašnjenje zbog čega se mladi ljudi u nasilničkom zanosu tokom napada u Siriji, Iraku ili Briselu, pozivaju na islam. Ti stihovi koji pozivaju na nasilje i koji su već 1.400 godina zapisani u Kuranu, u prošlosti nisu vodili ka terorizmu à la Daesh (ISIL/IS). Zašto je to danas slučaj?

Istorijski kontekst

Bekim Agai, profesor kulture i sociologije islama na Goethe univerzitetu u Frankfurtu na Majni naglašava da je Kuran nastao u potpuno drugačijim istorijskim okolnostima nego što su to ove današnje. "U to vrijeme je rat između plemena, naroda i između bogatih bio normalan modus. Religija je imala upliva u sve životne oblasti, tako da su država, društvo, rat i mir tada morali biti objašnjeni vjerom. Kuran daje upute, kako za rat, tako i za mir, i na duhovnim vođama i učenjacima je bilo da tumače i interpretiraju Kuran u datoj situaciji." Bekim Agai ističe i da je tada bilo potpuno jasno da država, a ne muslimani-pojedinci odlučuju o legitimnosti ili nelegitimnosti izbijanja nasilja. "Od samih početaka su muslimani imali negativna iskustva kada su pojedinci uzimali silu u svoje ruke", kaže profesor islamologije na Goethe univerzitetu u Frankfurtu .

Često protivrječni zapisi u Kuranu u pogledu rata i mira odavno su postali predmet debata i diskusija koje pune cijele biblioteke. "Islamska tradicija je rano počela da pravi razlike između istorijskog konteksta tekstova u Kuranu i društvene stvarnosti", ističe Bekim Agai. Cilj je bio dijelove Kurana tumačiti u sadašnjem kontekstu i napraviti jasnu razliku između legitimnog i nelegitimnog posezanja za silom, dakle između opravdanog i neopravdanog nasilja. Uzimati citate zdravo za gotovo bez stavljanja u istorijski kontekst kada su nastali, strano je takvoj tradiciji", zaključuje Bekim Agai.

Na taj način su se protivrječne sure mogle izbalansirati tako da one uglavnom nisu mogle biti shvaćene i protumačene kao poziv pojedincu na nasilje.

Vjerski analfabeti postaju džihadisti

Danas su političke i kulturološke okolnosti posve drugačije. U vrijeme globalizacije i "moderne" ekstremisti vade iz konteksta problematične dijelove. Uvezivanje istih u dosadašnju tradiciju arapskog svijeta, u kojoj je za tumačenje bio nadležan duhovni vođa, sada se izgubilo. Atentatori-džihadisti su od te tradicije potpuno odvojeni. To su najčešće religijski analfabeti. On, koji imaju iza sebe višegodišnji studij Kurana ne ubijaju.

Fenomen islamskog terorizma je moderan, mada oni svoje nasilje i zločine često znaju inscenirati na arhaičan način. Kada se "samozvani i samoautorizovani džihadisti" pozivaju na Kuran, onda je to za frankfurtskog eksperta za islam Bekima Agaia jedan oblik samotumačenja i samoprisvajanja interpretacije sura iz Kurana, čije tumačenje inače potpada pod kontrolu i nadzor islamskih učenjaka i (nekih) država..“

Tome treba pridodati da je pod uticajem snažnih napetosti u islamskom svijetu, od Sirije do Egipta, od Jemena do Maroka došlo do politizacije vjere. Visoki predstavnici sunitskog islama kao na Al Azharu u Kairu distanciraju se doduše od terorizma, ali nemaju ni moralnu snagu, ni dovoljno kompetentnosti za obračun sa ispolitiziranom religijom. Moralno su se diskvalifikovali, jer nisu nijednom rječju pomenuli zakazivanje političke garniture u njihovoj zemlji. Učenjaci i duhovne vođe sunitskog islama nisu svoju vjeru jasno razgraničili od zloupotreba ekstremista", smatra Thomas Volk. „Samo kritičan odnos prema sopstvenoj tradiciji tumačenja osjetljivih dijelova Kurana tu može nešto ozbiljno promijeniti. Ali onaj ko se čak i odvaži na to, vrlo brzo se proglašava heretikom. Za eksperta Volka je to veliki problem.

Kritički odnos

Problematične dijelove teksta nije dovoljno ignorirati po samoubjeđenju - kao što to radi većina muslimana za koje je vjera baza za mirno i konstruktivno oblikovanje života. "Muslimani bi se trebali kritično konfrontirati sa svojom svetom knjigom", sa dijelovima Kurana koji se navodno ne mogu dovoditi u pitanje, smatra ekspert Fondacije Konrad Adenauer Thomas Volk. No, u arapskom svijetu za to nedostaju potrebne intelektualne slobode. Ali istorijski kritično čitanje Kurana ne podrazumijeva se samo po sebi ni u evropskoj dijaspori. Jedino stručno teološko suočavanje sa zbunjujućim pasusima u Kuranu može doprinijeti marginalizaciji tumačenja koja vode u radikalni islam.