1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Cvjetaju trešnje u Bradini

Ostavljam miris jorgovana u Pazariću i spuštam se brzim vozom prema jugu. Udaljena 45 km od Sarajeva, okružena visokim planinama, u šumovitim predjelima na razmeđi Bosne i Hercegovine, smjestila se Bradina.

Sve cvjeta u Bradini

Sve cvjeta u Bradini

Za Bradinu će mnogi reći da je ono „i“ u nazivu - Bosna i Hercegovina. Ni tamo, ni ovamo. Ustvari, dilemu je razriješila administracija, jer Bradina je u Hercegovačko-Neretvanskom kantonu. Sa jedne strane je brdo Vis, završetak Bjelašnice, sa druge Ivan sedlo, a sa treće Prenj, čiji se vrhovi još uvijek bijele pod snijegom. Pitam moga saputnika u kupeu brzog voza, Iva Ćorića, šta zna o Bradini. „Skoro ništa, osim da je rodno mjesto Ante Pavelića“, kaže Ivo.

Putuje iz Žepča gdje stanuje, u Dubrovnik gdje radi kao zidar. Ide do Metkovića vozom, a onda će autobusom do 'bisera Jadrana'. Pitam ga šta radi u Dubrovniku. „Pravimo luku sa vezovima za kruzere. Da se bar tri mogu privezati, jer sada, kada ih dođe sedam ili osam odjednom, nastane pravi haos u dubrovačkom akvatoriju“, kaže Ivo i dodaje da je počeo ovogodišnji 'stampedo' po gradu. Tada se malobrojni gospari povlače pred najezdom ovih bučnih, modernih nomada i najčešće odlaze na obližnje otoke Elafite, gdje mnogi od njih imaju stare, porodične ljetnjikovce. „Zar već? A kriza?“ pitam.

„Ta klijentela koja putuje luksuznim brodovima koji su zapravo, pravi mali gradovi na vodi, nemaju pojma šta je to svjetska ekonomska kriza. To njih jednostavno, čini mi se, ne zanima. Mada, ne bih rekao da Dubrovnik ima neke velike koristi od te vrste turista. Pogotovo privatni sektor u turizmu. Oni nagrnu u grad, obiđu zidine, ostave smeće i odu na brod da ručaju. Uglavnom, kupuju suvenire“, kaže Ivo. Putuje vozom kući u Žepče dva puta mjesečno i ne pada mu teško. Gledamo kroz prozor krajolik, sve je izlistalo, procvjetalo, ponegdje vagoni skoro dodiruju behar.

„Pogledajte vi ovu ljepotu, a naši ljudi odlaze u svijet. Nama bi trebalo da se dolazi i uživa u ovoj netaknutoj prirodi, ali ne daju lopovi. Sve živo pokradoše! Šta mislite, koliko je ovima na vlasti stalo da se naprimjer, ovdje ulaže u turizam?“ pita me Ivo, a ja ne znam odgovor. Možda, ako bi turizam 'proradio', možda bi se i tu moglo ponešto 'zavrnuti' po sistemu „A gdje sam tu ja?“ Zatim pričamo o njegovom rodnom Žepču, ali ta vam je priča već poznata. Spremam se da izađem i kažem Ivu da mu malo zavidim što ide u Dubrovnik. „Nije ni u Bradini loše, vidjećete!“ kaže on i ja ne znam da li me samo tješi, ili stvarno tako misli.

Tužna ulica čeka povratnike

Bezirk Bradina in Bosnien und Herzegowina Flash-Galerie

U Bradini je tiho kao na groblju. Tišinu remeti samo prilično živ saobraćaj na Magistralnom putu Sarajevo-Ploče. Novi, veliki restorani pored ceste, koji očito računaju na putnike 'u tranzitu', zvrje prazni. Dugo su se Srbi i Bošnjaci prepucavali po medijima oko džamije u Bradini, koju su za svoje potrebe, još u ratu, podigli vojnici Armije BiH, na zemlji Srbina Bogdana Kureša. Džamija je nedavno srušena. Ostala je samo hrpa kamenja.

U blizini je gradilište na kojem radi cijela ekipa na čelu sa službenicom humanitarne organizacije CRS, koja obnavlja kuću Mirsada Đivera. „Vama je Mirsade, znači, pala kašika u med“, kažem. „Šta kašika, cijeli escajg. Gornji sprat ove velike kuće je moj i CRS će mi to potpuno obnoviti. Sve do sada sam živio u tuđoj kući u Buturović Polju“, kaže Mirsad. „A gdje su Srbi iz Bradine? Koliko mi je poznato, ovdje su prije posljednjeg rata, oni bili većinsko stanovništvo“, kažem. „Oni su sada od Amerike do Australije. Treba iskreno reći, prije 1992. bilo je najviše pravoslavaca, preko 200 domaćinstava, dvije-tri kuće Bošnjaka i isto tako, nekoliko kuća Hrvata. Sada je nacionalni sastav preokrenut. Sada imamo samo dvije kuće Srba, penzionerku Milku Bjeloglav i Mirka Mrkajića koji radi u našoj opštini u Konjicu.“

Tu, u blizini je logor Čelebići, u kojem su bili zatvoreni Srbi, gdje su iskusili mnogo patnje i bola, pa ipak, možda će se neko od njih vratiti u svoj kraj. Ostale su trešnje, šljive, jabuke i jeribasme koje nema ko da bere. „Evo, obnavlja se sedam srpskih kuća i ja mislim da će se oni vratiti. Što se ne bi vratili? Vidite li vi ovu našu ljepotu?“, kaže Mirsad i pokazuje mi jednu od tih kuća. „Mislite, neće ih prodati kad budu obnovljene?“ „Svako može da radi sa svojom imovinom šta hoće, ali bilo bi dobro da se vrate“, kaže moj sagovornik i žuri na skelu da vidi kako napreduju radovi. Razmišljam ovako: ako se u tih sedam kuća vrati samo po dvoje, to je 14 bivših mještana, a to je za malu Bradinu već nešto. Možda bi primjer ovih povratnika, slijedili i drugi. Gledam te ruševine, nakrivljene zidove, ulegnute krovove, dimnjake na zemlji...

Tužno izgleda ta jedna, jedina ulica u Bradini. Crkva Vaznesenja gospodnjeg je zaključana. Ispred područne osnovne škole upoznajem njenog upravnika Selima Kašića, profesora matematike i fizike. Pokazaće se kasnije, da boljeg čovjeka, u tom trenutku, u Bradini, nisam mogla sresti. Selim ima pauzu u nastavi, slobodan je nekoliko sati i želi da mi pokaže Bradinu i nekoliko sela koja joj i geografski i administrativno pripadaju.

Dobrog komšiju treba zaraditi

Selim und Milka aus Bradina

Selim i Milka iz Bradine

„Jedini musliman ovdje među Srbima prije rata, bio je hodža, koji je bio izuzetno cijenjen i poštovan čovjek. Srbi su otišli, a hrvatske porodice Petrovići i Zovke su ostali. Evo, ova gospođa koja ide prema nama je naša jedina Srpkinja ovdje, Milka Bjeloglav“, kaže Selim. „Kako ste, kako živite?“ pitam je. „Živi se onako kako se može. Nigdje u našoj zemlji sada nije dobro, kako bi moglo da bude. Ali, Bože moj, svako vrijeme nosi svoje breme. Radila sam 40 godina ovdje u ambulanti kao medicinska sestra, a vratila sam se u moj stan 2000-te godine. Nisam imala problema oko povratka, ali mi je Armija BiH uzela stan za svoje potrebe u toku rata, srušili su jedan pregradni zid koji nisu ponovo vratili na mjesto. Morala sam sama da finansiram radove od moje penzije“, kaže Milka.

„Jeste li tražili donaciju?“ „Jesam, bila sam u opštini nekoliko puta, ali ništa... Sama živim, a Selim je super komšija“, kaže Milka. „Šta znači danas u Bradini, imati super komšiju?“ „Ustvari, kao i svugdje, treba zaraditi, pa da imate dobrog komšiju.“ „E, ovo je baš dobro rečeno“, dodaje Selim. „Znate li koliko je ona kilometara prešla u tih 40 godina, pješke po ovim našim brdima, da svakome pomogne? Nije bilo vozila u to vrijeme. Ja samo mogu reći da sam ponosan što imam ovakvu komšinicu“, kaže Selim. Dok ja uključujem foto-aparat, oni staju jedno pored drugog i kažu mi da žele zajedničku fotografiju. Dirljivo je.

Tajna srušenog mosta

Brücke aus Film Luftschlacht über der Sutjeska

Most u Lukaču, "srušen" u filmu "Partizanska eskadrila"

Sjedamo u Selimov BMW, star 26 godina, koji se još uvijek dobro 'kotrlja' seoskim putevima. „Ja sam njega kupio, nije on mene. Šta me briga što su loši putevi. On meni služi, a ne ja njemu“, kaže mudro upravnik škole. „Imam za vas dva iznenađenja. Idemo sada da vidimo prvo. Prolazimo kroz njegovo selo Šunje, u koje ćemo u povratku svratiti. Vozimo se trasom nekadašnje pruge kojom je 75 godina išao ćiro. Ima i nekoliko tunela. Na kraju jednog od njih, izlazimo na čistinu i tu u Lukaću, zarastao u korov i zelenilo, dočekuje nas most, sav načet rđom.

Asocirao me na most na rijeci Kvaj, pogotovo kad sam ugledala bunkerske utvrde na oba kraja. Čekam da čujem u čemu je iznenađenje. Zatim Selim nekako svečano kaže: „Ovaj most je 'srušen' za potrebe snimanja filma 'Partizanska eskadrila' Šibe Krvavca. Bio sam na snimanju tog filma, radio sam kao fizički radnik na scenografiji i dobrih para sam zaradio. Avioni su se podigli sa mostarskog aerodroma, odletjeli gore prema Visu, a onda su se obrušili u niskom letu na most, izbacili bombe i 'srušili' ga.“ „Znam, to je ono mjesto kada publika u kinu obavezno plješće“, kažem.

„Naravno, to samo tako izgleda u filmu, most je malo oštećen u tom filmskom bombardovanju, a oni hrabriji i danas preko njega prelaze“, to reče Selim i potrča preko mosta. Začu se škripa dotrajale konstrukcije. Ne smijem da gledam, ja bih odmah da vidimo iznenađenje broj dva. Silazimo pored mosta, duboko u kanjon bezimenog potoka. I evo ga! Mali, novi mlin je tu. Unutra je vodenični kamen i kada vodopad malo ojača, Selim i njegovi prijatelji melju žito i kukuruz, kao što su nekada mljeli njihovi stari. Pored mlina je bašta u kojoj je posijano pet vrsta kukuruza. Shvatam da Selim, šta god zamisli, to i ostvari. I on sanja svoj bosanski san. Pokazuje mi jedan od većih bunkera pored mosta.

„Pogledajte, ono je skoro kao manja zgrada. Mogao bi se od njega napraviti restoran, čak i spavaonice na spratu“, kaže Selim i dodaje da nema riječi kojima bi opisao svoju ljubav prema zavičaju. „Bio sam u Bostonu šest mjeseci kod svog prijatelja. Posljednjih dana pred povratak kući, počeo sam da crtam moju porodičnu kuću, ogradu i drveće u avliji, toliko sam ja to bio poželio.“

Život „na harmoniku“

Bezirk Bradina in Bosnien und Herzegowina Flash-Galerie

Sela koja gravitiraju Bradini

Vraćamo se u selo Šunje kroz koje smo već prošli. Samija Hadžajlija i Hatidža Hadžajlić, sjede u sjenovitoj avliji. Nismo još ni sjeli, a mlin za kafu već je u rukama. Za one koji ne znaju, riječ je o čuvenom bh. gostoprimstvu. Dok se okrenete i ručak će biti na stolu i sve što se u tom trenutku nađe u kući. To nisam vidjela nigdje, osim kod nas u BiH. Nenajavljen i nepoznat baneš u nečiju kuću, a oni te dočekaju kao najrođenijeg. I daju ti još i da poneseš. „Sijemo sve što može ovdje da uspijeva, a može mnogo toga: krompir, luk, pasulj, paradajz, papriku, razne vrste salata... Sve je čisto, bez ikakve hemije. Proizvodimo samo za sebe. Prije smo nosili i na pijacu, ali sada se to ne isplati. Niko ti neće dati onoliko koliko to vrijedi“, kaže Samija dok plete zelenu vestu. „Pletem od vune, ali ni prave vune više nema. Ispletem sebi nešto, nešto djeci, ali najviše dajem na peškeš (poklon). Evo, za vas jedne vunene čarape.“ Čarape su baš mrak, retro što bi se reklo. Kao stvorene za zimu i gojzerice.

Hatidža kaže da ona ne osjeti nikakvu krizu. „Sijem sve što mi padne napamet. Imam sve domaće. Sin mi radi, a dvije kćerke su udate. Živi se nekako mirno, bez srkleta. Ovdje, u Šunjama su uvijek živjeli samo Bošnjaci. Eno tamo, u onoj strani su Zukići, tamo su Hrvati“, kaže Hatidža i pokazuje mi malo selo utonulo u zelenilo, do kojeg vijuga seoski put. Staricu Esmu Gego upoznala sam u kući Selima Kašića gdje smo nakratko svratili. Na popločanom zidu dvorišta, u bijelom kamenu, oslikao je Selim Stari most u Mostaru. Pitam Esmu kako joj se čini situacija u zemlji. „U jednu ruku je loša, a u drugu, pa i nije tako loša. Meni fali samo malo para. Što rekla naša bolničarka Milka, živim na harmoniku.“ „Šta znači živjeti na harmoniku?“ „Razvlačiš penziju onako k'o harmoniku, koliko možeš. Ali, i harmonika ima granicu. Eto, tako ja mojih 300 maraka penzije razvlačim“, kaže ova simpatična starica i svi se smijemo. „Hajde, dosta je priče, pij sad kahvu, ohladi se“, kaže kao žena koja zna da uživa u sitnim, svakodnevnim radostima.

„Bolje je umrijeti na svome“

Gebirgsplateau Prenj Flash-Galerie

Prenj

Opet smo na točkovima, odlazimo iz sela Šunje i idemo malo kod Hrvata. Usput, Selim mi kaže da njihovoj mjesnoj zajednici, osim Bradine pripadaju i sela Zukići, Bali, Šunje i Karići.Ukupno, od 800 do 1000 stanovnika. Iz Šunja je poslije posljednjeg rata, otišlo oko pedeset mladih porodica iz čisto ekonomskih razloga, zbog posla i školovanja djece. Ostali muškarci koji žive u selu skoro svi su zaposleni, u Sarajevu ili Konjicu. Na zgradi male poštanske kuće, na samom izlasku iz sela, zanimljiv je grafit: „Ko uči znaće, ko ukrade imaće!“ „Eto, to su napisali oni koji su poučeni iskustvom i situacijom u ovoj državi, gdje svako svašta krade i ni za šta ne odgovara. Ni manje države, ni većih lopova“, kaže Selim i dodaje kako se razočarao u Stranku za BiH i nedavno prešao u SDP. Prolazimo kroz lovište „Koznik“ u kojem ima puno medvjeda, divljih svinja, lisica, vukova, srndaća... Negdje tu, u blizini je i lovačka kuća. „Da ovo područje pripada Njemačkoj, Austriji ili Švicarskoj, ovo bi bilo dobro iskorišteno za lovni ili seoski turizam, ali naši ljudi još nisu prepoznali sve blagodeti ovog našeg čudesnog podneblja“, kaže tužno Selim.

Marinko Petrović je Hrvat. Zaradio je penziju na željeznici. Živi sa ženom na velikom i lijepom imanju u brdima. Osim njih dvoje, tu su još troje starih u dvije susjedne kuće. Jedan sin je u Mostaru, jedan u Australiji, a kćerka u Čapljini. „Govorili nekom čovjeku da ide kod djece u Australiju, a on pitao, mre li se tamo. Oni rekli, pa, mre. E, onda mi je svejedno, šta ću tamo? Pa, bolje je umrijeti na svome“, kaže Marinko i dodaje: „Bilo je u ratu ovdje svašta, ali, ipak, smo se nekako sačuvali zahvaljujući dobrim komšijama Bošnjacima i onim drugima. Nije nas niko tukao, to je najvažnije. Najbolji su ljudi ovdje u Šunjama i Zukićima. Svi me lijepo pozdravljaju, od onog najmanjeg djeteta do najstarijeg.“Vidim na kući bojler i slavinu na njemu. „Kad se vratimo sa njive, prvo se tu malo operemo da ne prljamo kupatilo. To je moj ručni rad“, kaže ponosno Marinko.

Spuštamo se ponovo do škole. Selim ide na nastavu, a ja idem da napravim još nekoliko fotografija. Na katoličkom groblju, koje je odmah do pravoslavnog, zatičem Stanka Raića. Nekada je živio u Bradini, a sada je u Konjicu. U Bradini još uvijek ima stan. Devastiran. „Četiri-pet puta sam bio u općini Konjic i tražio pomoć da obnovim stan, ali oni su gluhi skroz. Nikad ništa nisam dobio. Vojska Armije BiH je koristila srpske i hrvatske stanove, uništila ih i nisu se udostojili da ih vrate u prvobitno stanje“, kaže ogorčeno Raić. „Vjerujete li da će se Srbi vratiti u tih sedam kuća koje će biti obnovljene?“ pitam. „Ne vjerujem. Oni će te kuće sigurno prodati.“

Na kraju cjelodnevnog hodanja preko brda i dolina, odlučujem se za jedan od restorana uz Magistralni put. Pitam šta imaju na meniju. „Teleću šniclu i ražnjiće“, kaže konobarica. „Je li meso svježe?“ pitam. „Iz leda je“, kaže nonšalantno, kao da je led prirodna sredina u kojoj rastu 'telići'.

Autor: Ljiljana Pirolić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić