Crveno-crveno-zeleno

Mihael Miler, socijaldemokrata i gradonačelnik Berlina, još prije razgovora sa Ljevicom i Zelenima, zna da će oni biti prijatni. On ima utisak da "Ljevica i Zeleni zaista žele da nešto postignu". U ponedjeljak su se tri stranke sastale prvi put, ali to još nije preliminarna odluka o trojnom savezu, rekao je on. Tako to vidi i većina posmatrača.

Čak i prije izbora 18. septembra, ljevičarska koalicija, takođe poznata kao pod skraćenicom "R2G", važila je kao najvjerovatnija opcija. A pogotovu poslije izbora. SPD je "pobjednik" sa skromnih 21,6 odsto: Nikada ranije pobjednik na izborima u Njemačkoj nije dobio tako malo glasova. Ljevica, Zeleni i desničarska AfD su dobili od 14. do 16 posto, čak i FDP je ponovo ušao u parlament. Ukratko: u Berlinu je situacija nepregledna.              

SPD je u Berlinu već vladao sa obje stranke, dakle, oni se poznaju. Međutim, SPD mora da se riješi arogancije pobjednika. Rezultat je ipak suviše loš da bi ta stranka mogla da se ponaša kao glavna stranka u Berlinu. Vjerovatnije je da će sva tri partnera biti više manje ravnopravni.

Trojni savez na saveznom nivou?

Mogućnost Saveza SPD, Ljevice i Zelenih u glavnom gradu, podstakla je raspravu o takvom savezu na parlamentarnim izborima za nešto više od godinu dana. Da li je to moguće? Dali bi SPD, Ljevica i Zeleni udruženim snagama mogli da skinu sa prijestola Angelu Merkel? Najpoznatiji političar ljevice, Gregor Gizi, smatra da je to moguće. Bivši lider poslaničkog kluba Ljevice kaže da su 90 odsto članova njegove stranke otvoreni za takve razgovore. Mora se ponekad "pokazati malo hrabrosti" i uhvati u koštac sa izazovima, rekao je Gizi u nedjelju na ARD-u. Gizi međutim u svojoj stranci više nema direktnu moć.

Skeptičnijim se pokazao Jirgen Tritin iz Zelenih, i on takođe bez moći, ali ranije veliki zagovornik ovakvog trojnog saveza. Međutim, bivši ministar sada kaže: "U ovom trenutku crveno-crvena-zelena većina postoji samo matematički, u parlamentu. U narodu je drugačije." Njemačka je poslednjih nekoliko godina, otišla udesno. Drugim riječima, trojni savez bi od samog početka morao da se nosi sa značajnim otporom u društvu. I iznalazi teške kompromisa: Ljevica će vjerovatno morati da napusti svoje pozicije protiv NATO i misija Bundesvera u inostranstvu. Teško je zamisliti da će do toga doći sa sadašnjom liderkom poslaničkog kluba ljevice, Sarom Vagenkneht. I lider SPD Zigmar Gabriel, koji bi vjerovatno bio kancelar u takvoj koaliciji, uopšte ne važi kao prijatelj ljevice. Ukratako - ono što može u Berlinu, ne mora da znači da može u cijeloj Njemačkoj.

Predsjednik: najbolje nestranački

Nova nepreglednost, teškoće formiranja održive koalicije, prisutni su i u potrazi za novim predsjednikom države, koji bi trebalo da bude izabran u februaru 2017. godine. SPD, CDU i CSU su obećale da će izbor šefa države držati podalje od partijske utakmice u izbornoj godini. Ukratko, želja je da se pronađe nestranački kandidat kao što je Joahim Gauk. Ko bi mogao da ga naslijedi?

Predsjednik Saveznog ustavnog suda Andreas Voskule je već rekao da ne želi da se kandiduje. Često se pominje i raniji predsjedavajući Evangelističkom crkvom u Njemačkoj, Volfgang Huber, i bivša sutkinja Ustavnog suda Kristine Homan-Denhart. Sutkinju znaju samo insajderi. Fakat je i da SPD, Ljevica i Zeleni u Saveznoj skupštini za izbor predsjednika Njemačke  - nemaju većinu i nikakvih realnih šansi da proguraju svog kandidata.

Izbor predsjednika: to je samo mali nagovještaj problema do kojih ubuduće može doći u Njemačkoj, a u želji da se za nešto dobije dobije većina.